El puto amor...
Težak vikend je iza mene i zahvaljujem Bogu što je gotov. Lijepo je uživati u ponedjeljku! :) I kako već sami znate, puno čitam pričice na internetu pa eto stavit ću još jednu, dok mi se mozak ne uključi do kraja...
"27. travanj 1896., ALEKSA ŠANTIĆ
El puto amor...
Postoji li jedna ljubav? ili ljubavi možemo imati toliko, da nam svaka naredna bude kao prva? Naravno, uvijek malo zrelija od prethodne. Da li kad kažemo voljenoj: VOLIM TE, ovo znači kraj? Kad se izgovore ove riječi zvuče kao kraj nečemu za šta misliš da će trajati vječnost. I onda? šta onda?
Tražiti onu iskru ponovo u svom srcu i njenom ili sačekati da tu iskru neko drugi ponovo zažari? Da li se ljubav svodi na tu iskru, iskonsku, koja ti u jednom trenu upali sva čula, sve nervne završetke tvog tijela? Ili je možda točno da ljubav treba gajiti, njegovati, čuvati? Da li vatru možeš vječno imati? Možda ona u jednom momentu treba prijeći na neki veći nivo, bestjelesnog, bezobličnog...
Ili jeutreba non-stop potpirivati? Pitanje je samo čime? Mislim da ovdje prvo treba naći rečenicu koja će definirati ljubav, pokušati naći se u njoj i opet ti ostaje samo tren, suza i žal. Ne mari ljubav puno ni za koga. U zagrljaju njenom možeš samo izgoriti, pretvoriti se u prah i iz nje nikad nećeš se uzdići kao Feniks. Uvijek će ostati sjeta i žal, bez obzira što tvoja nova ljubav postoji u tebi. Ona dođe samo kao blijeda kopija nečega što osjetih jednom, nekad davno.
Sam se sebi gadim u ovim mislima. Sa nevjericom promatram samog sebe i ono što mi se izdogađalo. Kad ljubav umire jedno uvijek zna... Jer vatra se ugasila i teško ju je ponovo napraviti na pepelu. Je li sve to vrijedno tolikog truda? Vrijedno je. Vrijedno svakog trena provedenog u njenom zagrljaju. I opet bih, ako ikad ponovo ta iskra odnekud zavarniči.
I opet mi duša sve o tebi sanja. I kida se srce i za tobom gine, a nevjera tvoja daleko se sklanja. Kao tamni oblak kad sa neba mine. I opet si meni čista, sjajna, vedra, Iz prizraka tvoga blaženstva me griju pa bih opet tebi pao na njedra I gledao ti oči što se slatko smiju. Tako vita jela koju munja zgodi još u nebo gleda i života čeka i ne misli: nebo da oblake vodi Iz kojih će nova zagrmiti jeka..."
BARBARA + KREŠO = LJUBAV
Prijavi se za komentare...