Čekanje u redovima

Oko svakog reda, bilo u dućanu, banci ili kod doktora, stvori se jedna mikroklima u koju kada uđete promijenite svoju ćud. Ljudi odjednom postanu čangrizavi, živčani, bezobrazni i brinu samo o sebi.

Prije ulaska u red smiješak vam je na licu, uživate u suncu i povjetarcu. No taj tren kada vidite red ispred vašeg odredišta i stopite se sa masom, lice vam poprimi drugi izraz i laganu blijedo-zelenu boju. Ne daj Bože nekome dati prednost, a svaka prilika za nagaziti osobi iza sebe na nogu neće se propustiti!

Jučer sam išla doktoru. Sad, malo je nezgodna situacija to što je moja mama doktorica. I u biti nisam išla 'doktoru' već mami odnjeti neki papir. Koji? To je sada sasvim ne bitno. Nitko u pretrpanom hodniku nije imao pojma iz kojeg razloga sam ja tamo. Niti ih je zanimalo. Da sam pala na pod i počela se trest ne bi ih zanimalo sve dok bi ležala iza njih. Ako bi slučajno pala ispred njih, e to bi već bio problem! Sjediti kulturno na stolicama čekaone i čekati, kao što joj samo ime govori, da ih sestra pozove...to su davno prošli dani!

Sada se svi guraju na vrata. Najbolje je nasloniti se cijeli preko vrata tako da kada ih doktor otvori, upadnete nošeni silom teže ravno u ordinaciju. A pogledi? O tome da ne pričam. Jedan korak previše i dvadeset pari očiju vas gleda kao da će vam potrgati sve djelove tijela. Sva sreća, doktori su u blizini. I onda skupim hrabrost, spustim pogled i pokucam, mama mi otvori i u žestokom dvoboju sa 'gospodinom' priljepljenim za vrata uspijem izvuči deblji kraj i završiti na sigurnoj strani vratiju. To je slično odlasku u kut u pauzi boksa. Mama uzima papir dok ja svlačim jaknu, pijem vodu i skupljam snagu za izlazak nazad na bojište. Nakon što sam unutra 5 minuta, vrata vibriraju sve jače i ukoliko ubrzo ne izađem, lavovi će ih probiti. Dok napuštam prostoriju nitko ne štedi na lijepim riječima upućenim dami, pristojnost je na vrhuncu, a kultura u jednoj takvoj ustanovi pravi je prezentacijski primjerak.

Svaki odlazak u neku sličnu sredinu uvijek iziskuje pripremu živaca i skraćivanje jezika jer ako se upustite u raspravu sa bilokojom osobom iz te mikorklime ušli ste u začarani krug i jedino što ćete iz toga dobiti je stres. Dobri stari stres. No sve mi se čini da je to neizbježno. Jer koliko god se pripremili, uvijek se nađe neka dobra dušica koja nam na novi način digne živce!

Lana Hudina