Čudni su putevi Gospodnji...

Ponekad nije dovoljno samo vjerovati u Boga i njegovu ljubav, ponekad nas vjera tjera da učinimo nešto. Pokrenemo se i hodamo njenim stazama! I motivacija može biti za svakog pojedinca individualna, bilo to oprost od grijeha ili pak zahvala na trenutnoj sreći.

Znam da većina Hrvata dijeli vjeru u Boga sa mnom. Kada nam je najteže sklapamo ruke i molimo se. Kada sve ide kao po špagi najčešći nam je izraz „Hvala Bogu!“  Kao što je optimizam karakteristika vjernika, nada i nama puno znači. Iako su mnogi ljudi vjernici, ne mislim tu isključivo na kršćane, malo ih je spremno poduzeti nešto za svoju vjeru. Pokrenuti se, otići na nedjeljnju misu ili pomoći bližnjemu. Teško je ponekad odvojiti se od svog vlastitog egocentričnog svijeta i dopustiti da te vjera vodi.

Prošli vikend (12., 13., i 14. ožujka) održavao se 45. po redu Planinarski križni put. U organizaciji udruge Ekosspiritus  preko 530 mladih pješačilo je na dionici Sv. Ivan Zelina – Konjščina – Bedenica. I s ponosom mogu reći da sam i ja bila jedna od njih.

Planinarski križni put inače se organizira dva puta godišnje i zbog fizičke zahtjevnosti predviđen je za mlade, ali i sve one koji se osjećaju takvima. PKP inače traje dva ili tri dana i obuhvaća hodanje i planinarenje od jedne postaje križnog puta do druge. Putovi koji vode do iduće postaje znaju ići kroz naselja, šumu i prirodu, a iako se pješači nekoliko sati dnevno, u vjeri i dobrom društvu noge kao da zaborave korake.

I nakon takve duhovne pustolovine, teško je sabrati dojmove,a još teže sažeti ih u nekoliko rečenica. Jer mnogi čitajući o bolnim leđima, blatu do koljena i hodu od nekoliko desetaka kilometara, misle samo mi još to treba, no što je najtužnije danas je našoj duši i potrebno vjersko iscjeljenje! Jer kada se mučite s blatom i ljutite se jer ste bili tako glupi da dođete na PKP, shvatite koliko je onih koji bi dali sve samo da mogu hodati, koračati svojim nogama po istom blatu. A osjetiti vjeru je najlakše na postaji šutnje, gdje preko 500 djevojaka i mladića promišljaju o njoj u tišini. Bez ispuštanja nijednog glasa i uzdaha, samo osluškivanje unutarnjeg sebe.

I kad zbrojim sve žuljeve, blato i hladnoću, iscrpljenost i tri vešmašine prljavog veša, znam da se isplatilo. Vrijedilo je,  jer sada imam nadu u bolju budućnost, imam vjere da ukoliko budem velikodušna da me neće iskoristiti, imam strpljenja izdržati i odvažnosti priznati svoje pogreške. Isto kako trebamo ulagati u svoju fizičku kondiciju, toliko pa čak i više trebamo raditi na onom duhovnom u nama. Jer ono je izvor svake ljepote u našem biću.

Antonia Pejaković