Da za promjenu skinemo maske?

Neko je vrijeme trajalo fašničko ludilo. Period  u kojem, bar na jednu večer, možeš biti bilo tko na ovom svijetu. Sakrivši svoje lice, na trenutak skrivaš i svoju osobnost i možeš sebi dozvoliti ludilo.

Prema nekim izvorima, karnevalski običaji pojavili su se još u doba kršćanstva, a svoj su procvat doživjeli u srednjem vijeku. Tako se narod mogao još jednom prepustiti strastima na volju prije Korizme, razdoblja odricanja. Karneval je predstavljao vrijeme kad su se privremeno izokretali odnosi moći u društvu i nekažnjeno su se mogle kršiti moralne i društvene norme.

Obzirom na situaciju u današnjem društvu, pri čemu osobito mislim na našu hrvatsku političku scenu, ali i na međuljudske odnose u poslu i na svim drugim razinama, možda bi pravi Karneval, kao suprotnost društveno uobičajenom i prihvatljivom ponašanju, ovaj put mogao biti običaj skidanja maski...

Svakog jutra pred ogledalom, toliko ljudi navlači maske. Prva je ona koju navlačimo pred samim sobom – maska sazdana od iluzija tko mi jesmo i u što vjerujemo. Ubrzo nakon toga, već na prvom koraku izvan doma, navlačimo maske pred drugima, mijenjajući ih u skladu s prilikom i društvom – maska za ured, maska za van, maska za obitelj, maska za ekipu... Naš je unutarnji ormar toliko pretrpan maskama i krinkama da moramo dobro paziti ne bi li za krivu prigodu na sebe navukli krivu masku. Pravi šok izazvali bismo kada bi, umjesto svih tih maski, ostavili sebe – „gole“ i autentične. Vjerujem da se ni sami ne bismo prepoznali...

Nakon simbolike ludila i divljavštva, s čistom srijedom ili pepelnicom počinje razdoblje od četrdeset dana. Četrdeset dana Isus je boravio u pustinji i Mojsije na brdu Sinaj, i upravo taj je broj simbol razdoblja čišćenja u Korizmi, od završetka Fašničkog ludila, do novog početka, Uskrsnuća. Proteklih tjedan dana stalno oko sebe slušam komentare i pitanja o tome čega ću se odreći. Jednako tako, slušam mnogobrojne odluke o odricanju od čokolade, cigareta, alkohola, kave, televizije i slično, a i sama razmišljam o odricanju. Ljudi odabiru odreći se stvari koje su im drage, a neke nisu ni štetne, kako bi tim postupkom osnažili (naravno, neki se odriču i samo u svoju koristi – odricanje čokolade super je način da usput skinem i koju kilu), ili kako bi ojačali snagu volje. Ili pak, iz vjerskih razloga, kako bi postom produbili svoju vjeru i ojačali spoznaje o njoj i o sebi.

Poštujem svako odricanje, bilo ono u korist Bogu, vjeri ili samom onom koji se odriče, jer vidim i osjećam važnost pronalaženja snage i ljepote u odvajanju od zadovoljavanja svake potrebe koju imamo. Vidim i osjećam pak, i neku drugu vrstu odricanja – odricanje od maski. Zašto ova Korizma, bez obzira koje vjere bili, ne bi bila korizma istine, u kojoj bi sve maske pale, a ostali bismo mi. Takvo bi odricanje, postalo prava i istinska šansa da upoznamo sami sebe, sa svim svojim manama i greškama, kao i vrlinama i prednostima i da si priznamo ono što zapravo jesmo, duboko unutra, tamo gdje ne vidi nitko, a često niti mi sami.

Zašto bi odricanje uvijek podrazumijevalo odvajanje od nečega što nas veseli? Moj je prijedlog da se, osim maski, ove korizme odreknemo svega negativnog u svome životu. Odnosa koji za nas nisu pozitivni. Prijatelja koji to zapravo nisu. Postupaka koji ne dovode do rezultata, odgađanja, laganja, bijesa i zamjeranja. Mogli bi se odreći hrpe odjeće koja nam jedva stane u ormar, knjiga koje ne čitamo, misli koje nas ne oplemenjuju, aktivnosti koje nas ne unapređuju.

Odricanjem svih tih zaostalih osjećaja, stvari i nerješenih odnosa, ne samo da ćemo svijet učiniti ljepšim, a sebe sretnijima, nego ćemo osloboditi prostor. Prostor iza kojeg će ostati praznina, sloboda da ga popunimo lijepim stvarima, ljubavlju i radošću, svojim unutarnjim svijetom i čarolijom koja nas možda već negdje čeka, ali nema mjesta za nju.

Ivka Armanda