Djeluj lokalno - misli globalno

2007. godine, Annie Lennox pokrenula je dobrotvornu akciju pod nazivom SING s kojom želi probuditi svijest ljudi o tragičnosti zaraze hivom i načinima borbe protiv te pošasti današnjice. Kako sama Annie kaže, svaka inicijativa započinje pitanjem. Svatko od nas može si postaviti pitanje o problemima u vlastitoj državi i krenuti s inicijativom...

Svi se osjećamo vrlo hrabrima, pametnima i dosjetljivima kao dio kolektiva, ali kao pojedinci ne funkcioniramo baš najbolje. Od malena nas uče da je zajednica vrlo važna i da ćemo puno toga postići ako se ujedinimo i složno prihvatimo posla.

Uspjeh se gradi timski, postupno i strpljivo! Tako se razmišljalo do prije nekih dvadesetak godina. Danas je cijeli naš životni proces fiksiran na instant rezultate koji na vrlo bolan i neljudski način preko noći filtriraju one koji mogu, odnosno, ne mogu opstati u svijetu najuspješnijih.

Izjava Annie Lennox da je njena želja za pomaganjem djeci proizašla iz njezine osobne tragedije gubitka prvog djeteta, potaknula me na razmišljanje o vlastitim potencijalima za neke inicijative koje će, ako ništa drugo, unijeti osvježenje u okolinu u kojoj živim.

Zaista bi bilo pretenciozno očekivati od ljudi da počnu osnivati razne zaklade i putovati svijetom boreći se protiv siromaštva i gladi, ali inicijative na lokalnim razinama nikome ne bi trebale biti problem.

Humanitarne zaklade u pojedinim naseljima djeluju vrlo uspješno. Volonteri djeci drže instrukcije, posjećuju stare i nemoćne osobe, brinu za neko kuturno dobro i sl.

Kakva nam je budućnost zapravo?

Na pikniku povodom proslave Praznika rada osim mirisa mesa s roštilja osjetila sam i lagano komešanje i tračak nervoze među mladim ljudima. Razlog je jedan i jedini, vrlo jednostavan, a tako bolan- ispiti. Svi mi planirali smo popiti svoju pivu do kraja, pojesti još koji ćevap više i krenuti kući nad knjigu jer je započela sezona kolikvija i ispita.

Što nas zaista očekuje nakon svih tih položenih ispita? Hoćemo li se svi mi današnji studenti za par godina ponovno družiti na nekim štrajkovima? Hoćemo li proklinjati vladu i prodavati odličja naših roditelja da imamo taj tjedan za kruh?

Čekati radno mjesto u nekoj državnoj firmi, kod privatnika ili otvoriti vlastiti obrt danas se čini jednako riskantnim i nesigurnim. Čak i ako se netko odluči pokrenuti nešto svoje, usporava ga birokracija. Kada čovjek prođe prag zrelosti osjeća se kao da je u nekom spiralnom labirintu. Možemo li početi djelovati već sada u nekom pravcu da si osiguramo pristojnu budućnost? 

Pitanje o pružanju pomoći drugima ne krije iza sebe potpitanje jesmo li dovoljno hrabri, već jesmo li dovoljno ludi? Ovdje se ne radi o skrivenom motivu samo promocije već o vlastitom ispunjenju i poklanjanju drugima onoga što smo cijeli život mi primali i učili. Ovo nije mjesto za feministička i švinistička šaputanja. Ovo je prilika u kojoj otvoreno možeš pokazati koliko si zapravo- čovjek...

Doris Moslavac