
On vrlo često krivo shvati vaše migove, potencijalne romatične situacije preokrene u škakljanje ili nasmijavanje, a dok vi uz romantičan film puštate suzu, on lagano hrče pored vas na jastuku. No sa frendicama nije tako. Udobno poredane jedna uz drugu, nas osam kreće gledati ''Ponos i predrasude'', po prvi put, sve tražeći slatku priču sa hepi endom, punu, po mogućnosti zgodnih ljudi.
Naravno, usputni komentari su nezaobilazni, a kako se ukusi razlikuju, dok jedna uzdiše za Mr. Darcyjem, drugoj je ružan ko noć. No kada se približi kraj, svih osam, koliko god različite bile, sjedimo prikovane za fotelje i zadržavamo dah, a s njime i suze. Poslije slijede komentari i dojmovi, slijede rečenice tipa: ''Kako je bio zgodan dok je gledao Elizabeth kroz prozor'' ili ''Kako je ona jadna ružna, a ipak se udala''. Kako god bilo, barem nitko ne hrče pored nas i svim svojim osjetilima smo uživale, a 16 očiju nije trepulo dok je Mr. Bennets kleknuo pred Jane i zaprosio ju.
Poslije nas prati osjećaj ispunjenosti i sreće, osjećaj kao da nam se nešto lijepo dogodilo, nešto stvarno, a ne da su se fiktivni likovi nakon puno muke napokon spojili i živjeli zauvijek sretno. Ipak, ukoliko naš dragi na drugom kraju grada sa dečkima luduje po vani, to znači da on postoji. Da je stvaran. A mi znamo da je naš. I možda nam ta sreća daje ono potrebno da povjerujemo u svu ovo fikciju, u sve te izmišljene bajke i u sve te sretne završetke. Jer mi upravo proživljavamo jedan. I onda se pitam, da li je ta romantika od večeras zaista bez Njega ili samo fizički odvojena od njega, a psihički još kako s njim?
Lana Hudina
Dobar je taj film, i ja sam ga gledala sa prijateljicom. :D
ja mislim da ne treba tražiti dublju poruku u romantici.. bez ili sa njim :)
Prijavi se za komentare...