Dugo štivo o kratkom životu

Ako lako odustaješ od čitanja, odustaješ i od životnih šansi. Kakav osjećaj ustati se nesputano, podignuti rolete, protegnuti se i u pidžami prošetati po kući... Sve je iza vas, ništa vas ne brine, barem ne danas, na ovu svetu nedjelju... Jedino što očekuješ je zahvaliti Gospodinu na teškom, ali prekrasnom mjesecu koji ti je iza leđa, na svim neprospavanim noćima i teškim jutrima, osmjehu nakon položenog ispita i zagrljaju najvoljenijih osoba koje ti čestitaju na trudu...

Kažu da je studentski život najljepši. Mnogi se ne bi složili. Poznajem nekolicinu ljudi koji su se preporodili kada su počeli raditi, smjestili se sa svojim životnim partnerom i tek sada uživaju u životu. Život nas ne mazi sve. Raditi i studirati paralelno nekada je krvav zadatak. Usto još zadržati stipendiju, s time i dobar prosjek, teško je. Od roditelja ne možeš očekivati da će financirati sve, od tvog smještaja, do hrane i odjeće. Negdje moraš napraviti rez i posvetiti se samo jednom cilju.

S druge pak strane, nekome je doba studiranja najopuštenije razdoblje života. Teško ti je samo u veljači i srpnju za ispitnih rokova, ali kada to prođe, osjećaš se kao najjači čovjek na svijetu i ništa te na ovom svijetu ne može zaustaviti da se ne zabavljaš. Uz roditeljsku potporu, imaš sve, možeš i ne moraš raditi. Imaš vremena usmjeriti se samo na svoj intelektualni rast i uvijek imaš vremena izaći i zabaviti se... Zvuči malo prenadobudno, ha?

Zadovoljna sam učinjenim iako uvijek težim boljem. Ne priznajem poraze i kada netko kaže da nešto ne može uvijek pomislim kak se nije dovoljno trudio ili jednostavno još nije njegovo vrijeme.

Mislim da svatko ima svoje vrijeme. Kod mladih ljudi najveći je problem što žele preskočiti sebe same, žele biti odrasli s osamnaest, a djeca s dvadeset i pet. Prioritete poslože unazad i s trideset shvate da od života nisu napravili ništa i pitaju se imaju li vremena popraviti barem nešto u svome životu?

Uvijek ima vremena, uvijek ima mjesta na vrhu, ali poanta je da kreneš sada, ovoga trena, odluči se, angažiraj i pokreni se. Od razmišljanja se ne raliziraju planovi, od sjedenja na kauču se ne lomi svijet.

Shvatiti što želiš i krenuti u taj pothavt, ljudi smatraju riskantnim. No, nije li bilo dovoljno riskantno svo ono što ste do sada radili u životu? Nije li bilo dovoljno riskantno u životu, sve do sada, ne raditi ništa? Ako je u svemu tome „ništa“ postojala sigurnost, zašto u jednoj akciji i pokretu ne bi postajala mogućnost sigurne egzistencije? U čemu čovjek može toliko pogrješiti, a da to nije već do sada učinio?

Teška su vremena... Uvijek će biti teška za sve radnike čiji šefovi žive preko svojih mogućnosti, što znači preko leđa svojih radnika.

Nemaš sreće u poslu? Nemaju mnogi. Najgori su mi oni ljudi koji još uvijek imaju posao, usprkos krizi, inflaciji, svojim godinama ili bilo kojem drugom razlogu zbog kojeg se danas dobivaju otkazi, ali ti ljudi još uvijek kukaju. Jedino što rade je kukanje, dane provedene na poslu iskorištavaju kako bi svima oko sebe uništili dan i u svakodnevnoj komunikaciji s ljudima postavljaju se mizerno i nesigurno, prikazuju se kao žrtve i uvijek se sve svaljuje samo na njihova leđa.

Takve osobe nisu ni razmišljale da se postave kao pobjednici, da pokušaju iz svega izvući maksimum i pozitivu. Podcjenjuju sve oko sebe jer samo oni znaju najbolje odraditi posao, oni su najumorniji i samo njih šef zakida za plaću.

Djeca takvih osoba najčešće imaju duboke ožiljke u svojoj svijesti. Takvi roditelji obično ne slušaju priče svoje djece i obraćaju im se samo kada oni nešto trebaju od svoga djeteta. Ako im dijete želi ispričati kako je provelo dan, roditelj će se okrenuti na drugu stranu promrmljati djetetu da spava i da ga pusti na miru, da kuha, čisti kuću ili pregledava važna tjedna izvješća. Djeca najvjerojatnije pronalaze druge oblike utjehe i tu počinje cijela priča destruktivnih i nesretnih obitelji.

Tko je kriv? Šefovi? Nezadovoljni radnici bez karaktera? Sama djeca? Cijeli sustav zajedno?

Što to sve govori mladom studentu koji sjedi u svojoj sobi, čita posljednjih deset stranica skripte i razmišlja o svijetloj budućnosti? Ima li nade za nas?

Želim stan, posao, supruga, troje djece, jedan auto, prosječnu plaću i roditelje kojima je stalo. Mogu li dati oglas u novine s tim zahtjevima? Ili da odustanem već sada?

Doris Moslavac