Fućkaš kompromise!

Sjedim na svojem ogromnom kauču (ogroman kauč, ogroman stol, ogroman krevet, ogroman apetit...stvarno jesam megaloman), umotana u mekani ogrtač i s laptopom na krilu, pod presnažnim dojmom lika Carrie iz kutne serije Sex i grad čiju sam šestu sezonu još jednom prožvakala svakodnevno skačući po orbitreku. Naime, vjerujte mi nema boljeg načina da vam prođe 45 minuta. I tako sjedim, ugodno zavaljena, i uporno tražeći neku vlastitu rečenicu dok mi u misli iskaču Carrieni komentari. Pa kad već jest tako, onda je neminovno zapitati se – nismo li zapravo sve iste?

Carrie, Samantha, Miranda i Charlotte, četiri frendice u beskonačnim razgovorima koji bi svakom normalnom frajeru jaaaako išli na živce, vječne single cure koje najviše vole sebe i jedna drugu, a frajeri su samo stanice koje, čini se, imaju sporednu ulogu u njihovim životima i služe samo inspiraciji za nova beskonačna razglabanja. Ili baš i nije tako? Ipak se cure na kraju skrase, neke na duže, a neke na kraće staze i rokove, ali ljubav ipak jest u njihovim životima. I onda kad dođe, taj pravi u datom trenutku, ma koliko savršen on bio, nije li opet sve nesavršeno?

Solo cura - nazivnik za vječnost
Minus Manolo Blahnik, minus skupe večere i još skuplje haljine, minus radno vrijeme koje kao da ga nema i njujorške ulice, nismo li sve mi Miranda, Carrie, Samantha ili Charlotte – same, zadovoljne i sretne, ali ipak u potrazi za ljubavi u kojoj, čak i onda kad sve valja, pušemo na hladno sigurne da ćemo i ovaj put naći nešto što, a gle čuda, ne valja! I kada je vrijeme da se začarani krug prekine? Kada solo cura više to nije?

Kad smo bili klinci (pardon klinke, svejedno...) nije nam trebalo puno racionalizacije da bi uletili u pješčanik, skočili sa stijene u more ili se popeli na pozornicu i pred stotinama ljudi zapjevali makar nemamo sluha. Kad smo bili klinci, nije bilo panike, srama ili straha pred nečim što bi se možda jednom moglo loše završiti. Kad smo bili klinci, nismo razmišljali hoće li nam neko nekad slomiti srce. Pa mene sad zanima, koji je to trenutak kad od djece postanemo odrasle žene, naoko hrabre i neustrašive, a zapravo Carrie, Samantha, Charlotte ili Miranda, skrivene u uskom krugu najboljih prijateljica, ili posla, zaklanjajući se snagom, a zapravo bivajući slabe?

Možda se čini kontradiktorno, ali slabost u nekom odnosu po meni je zapravo snaga jer, „imati muda“ prepustiti volan osjećajima i s njega barem na trenutak izgurati razum koji upozorava poput crvene lampice kad ti je benzin u autu na opasno niskoj razini, ne može biti oznaka slabosti. Jesmo li onda zapravo najjači kad smo najslabiji? Ili je obrnuto?

Pristati na manje od "svega"
Snaga se uvijek nekako veže baš za te i takve, solo cure, koje ne pristaju na kompromise i zbog toga svoje večeri još uvijek provode u društvu istih takvih, solo cura koje ne pristaju na kompromise, raspravljajući o muškarcima, solo muškarcima, koji sjede negdje uz pivu, i bez obzira što o tome ne raspravljaju, također ne pristaju na kompromise. I ako je u tome snaga, jesu li se svi oni koji pristaju na kompromise, zapravo, kompromitirali?

Možda je kompromis nešto što su izmislili ljudi da bi sebi olakšali činjenicu da pristanu na manje od onog što žele, kako ne bi zauvijek ostali solo. Evo, moja samoživa rečenica, rečenica cure koja je po svoj definiciji solo ili one koja, kako kaže jedan moj poznanik, nikada neće saznati što znači prava ljubav jer nikada neće pristati na kompromis. Ili se, nedajbože, kompromitirati. Jer čemu sve, kad ionako kad tad i tome svemu dođe kraj.

Klasa optimist, velim ja, i hrabro prihvaćam okladu istog tog poznanika, pristajući na plaćanje skupe večere ako ovaj put moj prijatelj ego uspije zašutiti na period duži od dva mjeseca i solo cura se napokon odluči kompromitirati.

Do tada, Carrienim riječima, „ Postoje odnosi koji te otvaraju nečemu novom i egzotičnom, odnosi koji su stari i poznati, odnosi koji te tjeraju da se preispituješ, odnosi koji su neočekivani, kao i oni uz koje doguraš puno dalje nego si očekivala i oni koji te vrate unazad. Ali najuzbudljiviji, najizazovniji i najznačajniji odnos jest onaj koji imaš sa samomom sobom. I ako možeš naći nekog tko će voljeti tebe koju ti voliš, to je baš sjajno.“ I nimalo kompromitirajuće.