Goli pisac

Kategorija pisca diskutabilna je stvar. Kažu da se danas svatko može etiketirati tim naslovom. Granice više ne postoje. Knjige, tekstove, kolumne, stihove, tračeve, objavljuju svi; od žena nogometaša, nerealiziranih glumaca, neuspješnih poduzetnika, ambicioznih kućanica... važno je sjesti za tipkovnicu, ili unajmiti nekoga da tipka umjesto tebe i podijeliti intimu i razmišljanja s drugima. Kakav bi zaista trebao biti profil jednog pisca i postoji li on zapravo?...

Kada se netko uopće može nazvati piscem? Kada objavi nešto toliko glupo da pokrene raspravu ili kada objavi nešto od velike koristi za svoju naciju i narod općenito? Mnogi ljudi vole pisati  i iznose zaista vrijedne i pametne stvari pa za njih ne zna više od nekolicine prijatelja koji čitaju njihove tekstove i bodre ih da izađu u javnost.

Ne znam postoji li prototip uspješnog pisca, ali mogu naslutiti da je to onaj čija se djela čitaju i prodaju čak i nekoliko stoljeća nakon njegove smrti, ali toliku pretencioznost ne možemo očekivati ni od današnjih hrvatskih nazovi pisaca koji knjige pišu kao posljednji trzaj svoje gotovo ugasle karijere.

Mislim da je svaki pravi pisac onaj koji ima dušu za to i koji zaokupira svog čitatelja te mu nameće svoja razmšljanja sasvim neprimjetno i nakon što čitatelj završi njegovo djelo. Prava doza egoizma u balansu sa samokritičnošću, moć zapažanja i analiziranja, veliko srce u koje puno toga stane (pa makar još prazno) te urođena tehnika klizanja ruke po papiru, po meni su osobine koje krase sve velike pisce, poznate i nepoznate.

Svatko tko je barem jednom uzeo u ruke papir i olovku u namjeri da nešto napiše i pritom se osjećao dobro i korisno mogao se uhvatiti kako sanjari o tome da netko drži njegovu knjigu u rukama, tamo negdje preko Atlantika i zadovoljno kima glavom ili se pak mršti i preskače stranice. Zanimljiva je ta intimna kominikacija između pisca i čitatelja. Daješ nekome dio sebe, svoje misli, emocije, radnje, ponašanja, baš kao da i nisu dio tebe. Lakše ti je pri pomisli kako će neki stranac čitati tvoje najosobnije i najintimnije misli nego da nekome u lice moraš reći što osjećaš prema njemu.

Olovka, tipkovnica, pero, kemijska, pisaća mašina i papir...

Taj spoj daje ti neopisiv osjećaj slobode kada znaš da ispred tvojih misli nema granica. A kada ruka krene kliziti po papiru, mrlje od tinte gnijezde se po dlanovima, usne poluotvorene šapuću misli, oči širom otvorene gledaju u svijet koji samo one vide, čula su usmjerena na dušu i srce... Sve to s ljubavlju, vizijom, maštom zapisuješ i prenosiš dalje, dalje...

Smatram da slučajnost ne postoji i da svi imamo jednaku priliku razvijati se. Pri tom ne mislim i na uvjete razvijanja jer razlikujemo se po putevima koje biramo i odlukama koje donosimo čime zapravo stvaramo vlastite uvjete. Prilike su tu, ali uvjete stvaramo sami. Zato je potrebno slušati, učiti i ispravljati dijelove koje smo zapustili. Talent ti nitko ne može nadomjestiti, ali upornost i rad daju rezultate i upravo su ta dva čimbenika vrlo važna u realizaciji talenta.

Hoćemo li pisati za sebe ili druge, ovisi o nama samima, na nama je volja, ali tko će nas čitati i kako će nas prihvatiti ovisi o tipu publike kojoj se obraćamo i o našoj prilagodljivosti. Kažu da se svaki dobar govornik prilagođava publici. Vrijedi li to i za svakog dobrog pisca?

Doris Moslavac