Imaš vremena?

Najveći neprijatelj ljudskoj sreći jest vrijeme! Sve se u životu može olako vratit pa tako i novac, čast, ugled, bivši dečko, no vrijeme je nepovratno izgubljeno. Koliko puta nam se desilo da poželimo zavrtjeti te dvije magične kazaljke i ne započeti ponovno? Možda bismo promijenili zlobne riječi u dobronamjerne ili bismo pak Njemu priznali što osjećamo i tako zauvijek promijenili naš život?

Kako god bilo, naše vrijeme je dragocjeno. Nepromjenjivo, no vrjednije od bilo kakvog blaga. Nekoć davno mislila sam da je jedina vrlina tog neuhvatljivog pojma zaborav! Zaista, koliko god voljeli, koliko god boljelo ili koliko god bili veliko zlopamtilo, vrijeme razvodni naše osjećaje i umanji ih do te granice da nam se čini smiješno sve to što nam nekoć nije dalo spavati.

No kome i kako ćemo gospodariti našim vremenom definirati će nas kao osobe. Još u osnovnoj školi u svojoj bilježnici pronašla sam tekst za koji ni dan danas ne znam reći odakle je došao, no poučio me da vrijeme treba darivati kako bismo obogatili svoj i tuđi život.

Imaj vremena za rad- to cijena je uspjeha.
Imaj vremena za razmišljanje- to izvor je snage.
Imaj vremena za igre- to izvor je vječne mladosti.
Imaj vremena za čitanje- to izvor je mudrosti.
Imaj vremena za prijateljstvo- to put je ka sreći.
Imaj vremena za snove-to put je k zvijezdama.
Imaj vremena voljeti i biti voljena- to vrlina je bogova.
Imaj vremena za druge- prekratak je dan za sebičnost.
Imaj vremena za smijeh- to glazba je duše.

Antonia Pejaković