Iskreno o iskrenosti...

Iako mnogi pričaju kako je dobro biti iskren, ne vole okusit iskrenost na sebi. Svi se ponosimo kako smo daleko od diplomatskih razgovora kojima su političari tako vični, no jesmo li zaista u pravu? Biti iskren čest je sinonim za biti nepristojan i arogantan, pa gdje ona  povlačimo granicu?

Iskrenost shvaćamo kao odanost samome sebi, sposobnost da unatoč pritiscima društva i okoline ne pokleknemo i kažemo što zaista osjećamo. Bez obzira je li riječ o frendičinom novom dečku, ocjeni u školi ili pak kada pred direktorom iznosimo mišljenju o šefu. Zadržati svoj integritet i reći kud puklo da puklo ili pak pregristi jezik? Ako me pratite shvaćate da je u škakljivim situacijama  teško biti iskren.

Kada iskrsnu moralne dileme koje se tiču vjernosti sebi i svojim stavovima u glavi mi bljesne Kovačićev Ivica Kičmanović. Sjećate se malog Ivice koji je kao seosko čeljade ostao neiskvaren i nakon dolaska u gradsku prljavštinu? Da je istoimeni lik ikada zaživio, zasigurno ne bi svoje stavove razvodnio niti zanijekao.

On kao veliki simbol ustrajnosti i ispravnih ideala ostao vjeran sebi, ali također znamo gdje ga je to dovelo. No biti iskren je lako kada si neiskvaren, uvijek u dobrim mislima i bez teških životnih situacija tj biti iskren je lako kada si lik iz romana. Sumnjam da je moguće bilo kojem stvarnom čovjeku egzistirati  u današnjem svijetu  bez i malo zavisti, muljanja i uljepšavanja istine.

Veliku ulogu u tome ima i društvena podobnost. Činimo stvari zato jer želimo biti prihvaćeni, jer se to tako radi. I kada dođemo do faze da smo rastrgani između toga što zaista mislimo i želimo reći i onoga što trebamo reći, a prije no što smo ispustili i zvuk mahnito odvagujemo posljedice dok si naš sugovornik misli da ne razgovara baš najinteligentnijom osobom na planeti ( jer zašto joj inače treba čitava vječnost da složi rečenicu), shvatimo da je cijena ipak previsoka.

Društvene norme ionako nam previše toga uvjetuju. I radi tih nepisanih pravila u restoranu  imamo po 4 žlice pored tanjura iako je svakome i više nego dovoljna jedna. Radi toga je naš identitet vezan uz krpice koje nosimo- bili darker, šminker ili trendseter. Možda iza toga stoji zavjera stvaranja potrošačkog društva? No mi znamo da se na pitanje kako si zahtjeva odgovor super, odlično i nikad bolje- bez obzira što nam je jutros auto pregazio mačku ili što su nas jučer davali umjetno disanje. Zašto je tako to nitko ne zna… Maniri, pristojnost i bonton samo su ljepši nazivi za ograničavanje slobode samo zato jer!

No kada se sjetimo toga koliko iskrenost visoko kotira na Top ljestvici osobina, zbunimo se. Svi žele iskren odnos, trebaju iskrenost u vezi,  pričaju o tome da ako im se ima što reći neka im se kaže u lice. Kada se sjetimo afere Clinton- Lewinsky znamo da su predsjednika na suđenju radi teretili laganja i obmanjivanja javnosti.  Odjednom je iskrenost na cijeni? I tu dolazimo do zaključka. Heureka! Društvo je licemjerno, tumačimo ideale onako kako nam odgovara. Zahtijevamo pristojnost, a onda želimo iskrenost. I u konačnici se više isplati biti vjeran sebi, no nečemu tako prijetvornom.

Iskreno iznošenje misli zaista jest rijetko, ali isto tako to samo rijetki mogu podnijeti. No na umu osim svog integriteta trebamo imati i tuđe osjećaje, ne radi normi i društvenih pravila nego radi toga što nam je stalo do te osobe.