MAMA JE UVIJEK U PRAVU

 

Možete reći da imate sreće u životu, ako shvatite da su mamini savjeti vrlo vrijedni, tamo negdje do ranih 30-ih. Ako to ipak shvatite kasnije, nije prekasno, ali ste već mogli dosta toga zeznuti. Kako god, bitno je shvatiti.

Mame puno znaju o poslu kojim se bavimo. Iako ih nikad nisu upoznale, znaju puno i o našim kolegama i maminoj se intuciji treba vjerovati.

„Na posao ne ideš sklapati prijateljstva, eventualno poznanstva. Na poslu trebaš biti dobar sa što je više njih moguće, ali uvijek s dozom opreza.“

Mame su tu da pretjeruju zar ne? Zato nam ponekad i jesu nadzorne kamere, a ne samo prijateljice. Uglavnom, mama je bila u pravu. Na poslu je teško imati prijatelje, osim ako ih ne znate otprije, jer se u nekakvoj zajednici borite za isti cilj, a često je to istovremeno i ista pozicija. Već znamo da ovaj svijet nije pun poštenjačina – čak i ako ih ima, s vremenom „izumru“ zajedno s finim manirama jer nije profitabilno biti takav, nije in.

Mama je rekla i da ne smiješ biti prevedar – ako se često smiješ i prelagano prihvaćaš zadatke koji su ti dani, ispada da nemaš baš previše posla. Onda ćeš ga dobiti još, bez brige.
U zamku upadaš i ako se previše žališ jer ne volimo ljude koji kukaju – onda dobiješ manje važnijeg posla što te zaustavi na mjestu s kojeg ne možeš više ni dalje.

Od rođenja bi nas trebalo naučiti samopromociji– mislim da to ima veze s psihologijom? Ljudi jednostavno počinju vjerovati u to kad za sebe govoriš da si najbolji i najljepši. Ideš se naivno pokušati dokazati svojim vrlinama i svrstati se u tu kategoriju, ali - hop! Shvatiš da te netko preduhitrio samo zato jer je rekao da je najbolji. NAGLAS! Pred puno ljudi. Ajuj i uf, a mi se držimo one: skromnost je vrlina. Ili one druge: Bog će nam platiti! Ili one najsmješnije: ima pravde! Hahahaha i još jednom, glasnije, hahaha.
Skromnost nije vrlina, najbolje ćemo se sami platiti, a pravde ima, ali je jako spora, a najviše nam smeta dok smo mladi. Ipak, lijepo je živjeti vjerujući u to, barem meni, i sumnjam da ću to ikada biti u mohućnosti promijeniti. Pa neke stvari jednostavno krenu težim putem.

Vjeruj u sebe - apsolutno najbolji mamin savjet. Svaka nas mama od rođenja uglavnom tretira kao princa ili princezu; ipak, ne izrastemo svi u takve samouvjerene Trnoružice. Što se putem dogodi i zašto se ne cijenimo koliko su nas učili, ne znam. Nekad nam se ništa ne dogodi nego jednostavno takvi izrastemo, nesigurni i malo preranjivi za realan svijet.
Ali, zato imamo oprez – jedan od najboljih metoda samoobrane. Mehanizam koji je uvijek dobro imati upaljenog. Tumače nas bahatima na prvi pogled, ali koliko vidim to ima bolju prođu nego kad te smatraju dragim. Biti drag je… nepopularno, nerado priznajem. Primijetih. Na svojoj koži. To postane „dosadno“.

Budi češće pozitivan! To i danas često slušam. I to od penzionera. Nevjerojatno je koliko ljudi s najviše iskustva, grešaka i najviše razočaranja mogu imati optimizma.
Čak se i nesigurnost može popraviti pozitivom – i dobro sakriti pred onima kojima ne želimo da to vide.

Ono što piše u svim maminim čestitkama – za diplomu ili neki drugi uspjeh: „Budi sretna, kćeri.“
Još se uvijek nisam pomirila s time da sreća nije trajan osjećaj, nego onaj koji dobijemo na momente. Zato što se onda stalno iznova trudim skužiti kako da imam što više tih momenata, a to se ne može na silu. Shvaćam zašto mame kažu budi sretna; zato što uz to ide zahvalnost na životu, dobar RAM koji puno više pamti dobre nego loše trenutke i snažna utjeha kad nam je teško.

I ono zadnje: „shvatit ćeš kad ćeš imat svoje dijete/posao/muža/ženu….“
To je valjda najizgovaranija rečnica na planetu u funkcionalnim obiteljima. Neke još uvijek nisam shvatila, neke još probavljam, ali vidim da ću za neke spoznaje morati pričekati dok ih baš sama ne okusim.

Naučila me da ne žalim ni za čim što radim jer sam tada mislila da je dobro i da se ne mučim više s odobravanjima. Odobravam se. I mičem veto s knjižice: „DOSADNE UPUTE“. Sad piše: „MAMINE MUDROLIJE – postupati vrlo delikatno i koristiti isključivo na sebi“
Hvala svemiru na dobrim mamama.

Hvala mami. Koju volim najviše na svijetu.
Poljubite je danas, tek onako...

Pusa i vama,

Iva

Komentari...

Argh. Forrest Gump. Plump.

Nisam dosad pisala recenzije o filmovima, ali sam nedavno opet pogledala „Forrest Gump“. I to su, pretpostavljam, ti određeni trenuci kada ti nešto sjedne jasnije nego prije.

Društvena satira Amerike, nevjerojatno dobro pogođen Tom Hanks i puno drame pomiješane s ironijom i humorom. Leglo mi je k'o slobodan vikend!
Jedan mi je dio posebno zapeo za uho: „Nekad jednostavno nema dovoljno kamenja“, kaže Forrest kad se njegova cura dohvati kamenja da raščisti tešku prošlost.
Točno tako. Nekad se za neke stvari ne isplati boriti i to shvatiš čak i ako nisi previše bistar.
„Po noći, dok sam sâm, uvijek mislim na istu osobu“ – nešto je u toj noći da nas tjera da uvijek prije spavanja prevrćemo prošlost i ljude oko nas. Ne znam u čemu je fora, jel' to mrak ili nešto drugo da djeluje tako?

„Svatko je kovač svoje sreće“ – iako se nekad čini da nemamo ni utjecaj ni kontrolu, zapravo je u pravu. Bilo je par situacija u životu u kojem sam napravila neku sitnu stvar, a ona je okrenula druge velike da mi se dogode. Tu sam samo ja kovala.
Zatim već izlizana i bezbroj puta citirana fora Forrestove mame: „Život je poput bombonjere. Nikad ne znaš što ćeš dobiti“ – znaš, jer dobiješ većinom ono što očekuješ ako očekuješ loše, a NEMAŠ POJMA što ćeš dobiti ako očekuješ puno i dobro.

Neću drobiti o tome kako je to film o tome da svatko tko to istinski želi može uspjeti i kako za nikoga bitne stvari u životu nisu nedostižne ako se potrudi da ih dobije.
Da, to je film o upornosti i nevjerojatnoj snazi i to je vrlo nerealan film, ali to je i film o slučajnostima i tome da nemamo sudbinu dok si je, barem malo, ne napišemo sami.
To je film zbog kojeg ti dođe da budeš GLUP jer ti se čini da bi neke stvari jasnije shvaćao. Koliko je to paradoksalno?

Ako još uvijek niste shvatili, preporučam vam da pogledate taj film pod obavezno (ukoliko već niste) kad ste najanalitičnije raspoloženi. S premotavanjem ako treba.
I... to je film o nesuočavanju. Ne mogu suditi o nekome tko je imao težak život kao Forrestova Jenny u filmu, ali pretužno je kad netko potrati život jer ne zna kako sanirati štetu koja je nastala u najranijem dijelu života. Napominjem – ne mogu i neću suditi o preteškim stvarima koje sama nisam iskusila, ali ono što je bila poruka koju prije nisam odmah uočila jest da sa suočavanjem s teškim stvarima treba požuriti, inače se još više zeznemo.

Najzanimljiviji citat, koji je zapravo „lajtmotiv“ cijelog filma: „Trčao sam po svijetu… jer mi se trčalo. I to je sve što ću reći o tome“ – nekad radimo neke stvari jer nam se u tom trenutku, naprosto, tako hoće. Spontano i nekad s posljedicama, a nekad bez ijedne. I to je sve što ću reći o tome.

Uživajte u svojim bombonijerama!

Pusa,

Iva

Komentari...

Poštujte naše znakove i pravila!

Znate ono kako nas tješe da, kad smo jednom u normalnoj vezi, nema više igrarija, glume, natjeravanja, pravila? E pa lažu! Lažu ko psi! I dalje ima hrpa pravila i nismo mirni dokle god smo zajedno. Sve se pitam gdje je razlika kad si solo i kad nisi?

Tabu teme više nisu koliko ću pričekati da odgovorim na njegovu ili pošaljem svoju poruku, ali jesu s koliko sam njih prije bila, s koliko sam njih još u kontaktu, što sam sve u prošlosti prošla i naravno… koliko sam puta rekla da mi je bilo super u spavaćoj, a zapravo i nije baš bilo cvjetno.

Muški ego slobodno možete pospremiti u istu kutiju sa staklovinjem iz vaše vitrine. Ako ga okrznete u prolazu, počet će se trest i taman kad mislite, uf, za dlaku, ono će IPAK pasti dolje sa stola. Morate paziti kako ćete s njim. Osjetljivost jednaka našoj depilaciji bikini zone – ovisi o dijelu mjeseca i pozi u kojoj se nalazimo.

Kada im pričamo o bivšima (a to je ono kad nas baš pitaju: „Bože ne, zašto bi se ljutio, pa normalno da imaš prošlost, samo mi reci sve“), nedo nam Bog da im kažemo sve! Usporedimo te razgovore s razgovorima za novi posao. Svaki poslodavac željet će da o bivšoj firmi govorite dobro (ali realno, uz naglašavanje da je ova tvrtka mnogo bolja za vas) i da ste iz nje otišli dobrovoljno (jer ste znali da postoji više), te ono ključno: NISTE BILI ZADOVOLJNI  ONIM ŠTO STE DOTAD RADILI).

Što se konkurencije tržišta tiče… tu smo dosta slični. Smetaju i nama njihovi pogledi. Kao da ne vidimo kad im se pogledi lijepe, a usnice lagano oblizuju, pih! Ali mi smo mudre – MI ne radimo scene. Oni to jako ne vole. Ne vole nijednog tipa koji je zgodniji, popularniji, a prije svega fizički jači od njih. Samo, ako su mudri, oko toga će biti diskretni.

S godinama sam skužila i da nas znaju mnogo bolje nego što mi mislimo – od toga koliko madeža imamo na lijevoj ruci do toga da volimo nositi borosane. I ne vole kad im se detaljno predstavimo. Prezenterski. Opišemo ono za što znamo da ljudi obožavaju kod nas i pomalo skrijemo ono na što baš nismo ponosni. Tu je bolje zašutjeti – oni već znaju naše mane, a ako su i dalje ovdje, znači da su im puno milije naše draži. Znaju oni jako dobro jesmo li mi poduzetne, sentimentalne, sramežljive il odvažne. Samo što ne znaju kako s nama razgovarati.

Neki dan sam prisustvovala razgovoru svoje frendice i dečka. Vrlo smiješan prizor.
„Bok cure…“ reče on i primi je za ruku. „Ljubavi, kakav ti je to lak?“
„Novi, zašto?“ reče ona zbunjeno dok skriva ruku.
„Pitam bezveze, nisam ga dosad vidio.“
Ni ne sluteć' što će sad izazvati, nasmiješi joj se nevino.
„Poklonit ću ti manikuru za ročkas. Onaj gel il kak već vi to zovete.“
Muk. I to dugi. Ja isto šutim. Veeeeliki neugodnjak. Odjednom ona zgromi: „MOLIM?! Jel ti to želiš reć da ja ne držim do sebe?!“
Zbunjen pogled s druge strane.
„Ma otkud ti sad to? Pa jesi normalna?“
„Jesi ti normalan?! Kažeš mi da ćeš mi platit moje nokte. MOJE NOKTE! Pa platit' ću si ih sama, ako ću htjet'! Šta fali mojim noktima?“
„Ali, ljubavi, pa nisam rekao da fali, samo sam ti htio poklonit' nešto što voliš.“
„Misliš nešto što mi treba, jel'? Jer sam se zapustila, jel'da?“
„Ma dobro koji ti je, pa 'ko ti je reko da si se zapustila?!“

I tako ja sjedim, razmišljam da li da odem dok ona vrišti na njega, on je izbezumljen, ne zna jel' bi se ispričao il' naljutio, a meni, bezobrazna li sam, ide na smijeh jer u glavi vrtim da je to jedna od onih situacija u kojem se jedan razgovor događa u stvarnosti, a onaj drugi u našim ženskim glavama.
Nekako se stvar smirila, on ju je uvjerio da je s njenim prstima i udovima sve u redu, a ona je shvatila i pojasnila mu da nije bitno što je on rekao, već KAKO je to rekao.

Muškarcima je bitna veličina i bitno je da mi mislimo da nije bitna, a njima kažemo da to kod njih ionako nije bitno jer problema nemaju, a oni moraju znati da mi ne podnosimo kad smo „slatke“ jer njima moramo biti predivne i preseksi. Ne pričajte prljave detalje iz vaše prošlosti za koje ste sigurni da ih nemaju od koga drugog čuti, a oni nek nama ne spominju PMS koji nam uvijek stave pod nos kad god smo živčane. Ne skrivajte cipele od njih u gepeku jer je to djetinjasto i ne skrivajte da volite zapaliti; oni s druge strane nemaju pravo prigovarati na to koliko trošimo sve dok to nije njihov novac i ne bi se smjeli osjećati izigrano kad kod vas požele gledati tekmu.
Poštujmo ova pravila i bit će nam kao u bajci: živjeli su dugo i (većinom) sretno do kraja života!

Pusa,

Iva

Komentari...

Vani buj, unutra fuj. Vani blista, zagrebi, unutra glista.

Površna prijateljstva – posljednjih je dana to bila vruća tema čak i u hrvatskom saboru. Ususret izborima, predano se motrilo tko je kome vjeran, a tko nevjeran frend. Kad sve to gledam i slušam, hoću-neću, počela sam razmišljati o tome tko je sa mnom na vlasti!

Ako ste na Facebooku ili nekoj drugoj društvenoj mreži, koliko imate prijatelja? Ne IMENA, već prijatelja? Onih kojima poruku u inbox možete poslati u 2 ujutro i pitati ih da recimo dođu po vas na drugi kraj grada? Ili da vam posude lovu?

Nedavno sam radila čistku na svom fejsu, al mislim da bih mogla još malo. Uglavnom, površna prijateljstva – vjerujem da ste se, na žalost, dosad susreli s time barem jednom. Površna su prijateljstva jedna kategorija koja nam može donijeti dobro samo ako se njome dobro služimo. Tipa, ako imate frenda ili frendicu koje možete nazvati kad god vam treba društvo za iznenadnu kavu ili šoping u gradu, jer su a) besposličari, b) rade posao s kojeg mogu otići kad god hoće, c) hazarderi, onda je to skroz prihvatljivo. ALI SAMO TADA!

Međutim, ako imate lažnog prijatelja u svojim redovima i polako ga ufuravate u svoj privatni i poslovni svijet – eeee, tu već stvar poprima ozbiljan značaj. Postoji uvijek onaj jedan prvi instinkt, tj. intuicija, (to je onaj isti instinkt koji nam šapće: ne, ovaj frajer je prezgodan da bi bio i dobar), kad nekoga upoznajemo, ali nekako ga, kad nam se osoba (fizički ili na neki drugi način) svidi, potiskujemo. Gdje je nestalo ono pravilo „prvi dojam je važan“? Mislim da bismo ga se trebali malo prisjetiti kad uvodimo neke nove ljude u svoj život.
Glumca/glumicu prijateljstva teško je prepoznati.

Režija: podmukla kao filmovi Ridley Scotta, scenarij vrhunski (lišen klišeja koje bi mogli prepoznati, a pun obećanja koja volimo čuti: prestara sam za lažna prijateljstva, ti imaš ono nešto autentično i uvijek mi pomogneš savjetom, da, ljubomorna sam na tebe, al' na onaj dobar način – voljela bih biti kao ti), a veliki problem je i trajanje snimanja: naime, lažni se prijatelji nekada otkriju tek nakon jednog desetljeća – ti su „filmovi“ već za remake. Ponekad dožive i nekoliko nastavaka (al' ajmo biti pozitivni pa reći da se takve stvari događaju uglavnom pehistima). A rasplet? Uvijek isti: nož u leđa – i to nekad s više uboda.

Kao i u svemu ljudima vrijednom, i u prijateljstvu postoji ZAKONIK. On doduše nije uklesan u kamenju, već u našim glavama.
Prva zapovijed: u slučaju svađe ne izreci nijedne prijateljeve tajne naglas, posebice ne ako time možeš naštetiti njegovo vezi/ugledu/poslu.
2. Ne izreci ružne stvari o svojem (bivšem) prijatelju pred drugima ako se ne slažeš s njegovim postupcima.
3. Ne budi ljubomoran na prijateljevu sreću iz čiste zlobe.
4. Ne otimaj prijateljevog muža/dečka/ženu/curu – ni ne flertaj s njima ako si mudar.
5. Ne okreći mu leđa kad mu je najteže – ne druži se s njime samo kad je dobre volje.
6. Ne posuđuj mu novac, a da ga nakon toga ucjenjuješ ili prozivaš.
7. Ne govori okolo ružno o poslu kojim se tvoj prijatelj bavi, čak i ako to smatraš najvećim zlom na svijetu.
8. Ne govori mu ili djeluj protiv obitelji
9. Ne budi preblizak s onima koji su njega izdali ili jako povrijedili (osim ako je to iz nekog razloga baš nužno).
10. Budi na njegovoj strani kad nitko drugi nije, ne dijeli mu savjete tek reda radi i opravdaj ga kad se ponaša nerazumno.

Vjerojatno nedostaje još koje, ali ova mi se „pravila“ čine najvažnija. Čini se puno toga za poštivati – eh, baš zato dubinska prijateljstva i jesu toliko bitna. Prijatelj može biti netko s kim ćete ostarjeti, netko tko će vam gurati kolica u staračkom domu, pričuvati kćer, poslati sms podrške gotovo telepatski kad osjeti da ste u nevolji i smiriti vas kad ste slomljeni.

Nikada nije kasno za upoznati istinskog prijatelja. Samo što se ljudi u životu toliko puta opeku da im se, što su stariji, jednostavno više ne da upoznavati nove potencijalne gnjide. Ne budite ljuti, to će vam samo donijeti gastritis. Samo širom otvorite oči i ostala osjetila koja nam trebaju za oprez. Učimo svi stalno. I budite spremni da ćete ljude u svom životu morati s vremenom svrstavati u više kategorija, jer pravi je prijatelj uglavnom samo onaj jedan/jedna.

Ima jedna izreka meni vrlo draga: „Prijatelj je kao djetelina s 4 lista – donosi sreću, a rijetko se nađe.“ Pravi prijatelji nikad ne odlaze od nas i ne odriču nas se radi gluposti. Pamte što volimo gledati, jesti, znaju koje nam boje dobro stoje i trbeaju li nam ovog Božića rukavice ili kapa, prepoznaju tugu u očima već pri samo jednom pogledu i znaju kako će nas utješiti, a čime razvedriti.
Zapravo…dobre su prijateljice kao dobri muževi. Samo što najčešće ne živimo s njima – zato im se toliko i razveselimo kad ih vidimo.
Pusa svima, posebno pravim prijateljima..

Iva

Komentari...

Najnoviji blog i objava dobitnica!

Izabrali smo 5 dobitnica poklon paketa: Always Platinum i top Lei Lou by Aleksandra Dojčinović! Hvala svima na prekrasnim, smiješnim i iznimno zabavnim komentarima! Uskoro opet nagrađujemo!

rosemarie48
Savršeni završetak savršene godine ! Puno ugodnih događaja, one manje ugodne sam ionako odmah zaboravljala. Nisam dopustila nikome i ničemu da mi pokvari moj svijet koji sam gradila malo pomalo. Sretna sam u njemu i ljudi dobre volje su dobrodošli u njemu. Oni zli i zlonamjerni, ostaju pred vratima ! Ja sam gospodar svoje sudbine i svoje sreće ! Svima vama želim sve najbolje i da vam se ostvare sve želje ! Iva, želim ti puno sreće u budućnosti, sve najbolje.

dora35

Na današnji dan, prije 34 godine umro mi je suprug. Svaki Božić sjetim se kako mi je bilo teško.

Ovaj Božić nisam plakala. Otišla sam na groblje, zapalila svijeću, u mislima mu zaželjela Sretan Božić. Laganim korakom šetala sam po gradu i divila se kako je moj grad lijep. Zamišljala sam da je moj suprug pored mene, da me nježno drži za ruku. Znam, imala sam osmjeh na licu. Nije me briga što su ljudi pomislili. Bila sam sretna, znala sam da i on želi da sam sretna u tim danima. Otišla sam na ručak mojoj djeci, cijeli dan sam se smiijala i nije me bilo briga što mi je mirovina mala, što nikako ne mogu dobiti na Bingu, što imam deset kila viška... Bila sam sretna jer sam bila sa mojim najmilijima, zajedno s njima.

Olena

Savjete su famozne! Smatram ako svi zene budu redovito držali do sebe obavljajući njegu iskoristivši nešto od vaših ili svojih metoda,onda na cestama budemo vidjeli večij broj ljepih i njegovanih zena, koje bi zračili seksepilom i visokom dozom nevine ženstvenosti!

melitta

Sad baš razmišljam nešto, mislim da ne znam nijednu osobu koja se ne boji zubara..
Dok sam bila mlađa, bježala sam od nekih svojih strahova - dok nisam shvatila da je bolje uhvatiti se u koštac s njima pa kud puklo da puklo! I znaš što, upalilo je! Možda ne iz prve, ali kao što si i sama rekla, on nas tjera da se trudimo, tjera naprijed.

Katy23

Sviđa mi se ovo s dobermanima, suptilni način odbijanja :) Inače, ne upuštam se niti u ankete niti u prezentacije jer ne volim kada mi netko govori što da kupim i što da radim, ili me do besvijesti ispituje o glupostima - iznimka su jedino ankete koje doista traju onoliko koliko je najavljeno, i to najčešće one 'u hodu', jer slabija sam kada je 'oči-u-oči' kontakt :) A što se tiče telefonskih anketa, tu već imam prakse (očito imam popularan broj pa mi neprestano zvone ili ponude ili ankete), mogu prepoznati otprilike broj, pa takve pozive redovito preskačem - ako je nešto hitno, zvat će me opet, ako nije, onda je to bila samo anketa :)

Molimo dobitnice da pošalju svoje podatke na urednistvo@frendice.hr

Najnoviji blog pročitajte ovdje.

 

Komentari...

Uopće nije loše dobro se (znati) posvađati!

Mame su nas uvijek učile da nam riječi budu blage i nježne (Audrey Hepburn isto), tate uglavnom svoje sinove uče da se ne tuku osim ako ih se ne napadne, bake su nas odgajale da budemo fine, pristojne i lijepo obučene i da se molimo prije spavanja, a sestre su nas uglavnom učile da ne krademo stvari iz njihovog ormara, bar sam tako primijetila (iako sam ja krala čak i bratu svome jedinome).

Ipak, vjerojatno nas nitko nije naučio kako se dobro posvađati – konstruktivno, s ciljem.

Na žalost, to će nam u životu često trebati. Trebat će nam u odnosu s našim partnerima – već na početku bismo trebali u onim prvim amaterskim svađama postaviti granice. Te bi svađe po nekim pravilima trebale biti bez uvreda, nimalo opasne, bez bacanja posuđa i prisutne čisto da se jasno dâ do znanja što se može, a što ne smije tolerirati u jednome odnosu.
A u svakom je odnosu s ljudima isto samo jedno pravilo: kada ih jednom pustite preko granice, uvijek će je pokušati prijeći ilegalno.

Nakon toga su tu odnosi s našim prijateljima – tu smo često slijepi jer polazimo od postavki da nam žele samo dobro, a zaboravljamo na onu karakteristiku utkanu u svakog čovjeka – sebičnost. I nitko se od nas neće sjetiti toga kad se posvađa sa svojim prijateljem, okrivljavat ćemo najprije sebe i vjerojatno previše puta u nekim pričama popustiti. A nismo ni svjesni da su nas neka popuštanja u prošlosti dovela do trenutnih odnosa s tim istim ljudima.

One situacije kad nam je sve izgledalo kao sitnica i samo smo u miru htjeli popiti kavu s ljudima koji su nam dragi, povukli smo jedan krivi potez zbog kojeg sada plaćamo jer smo „prijatelja“ na drugoj strani navikli da smo mi uvijek takvi i kad god poželimo postupiti drugačije, dolazi do svađe. Mala napomena: to nisu prijatelji! Ali to ćemo shvatiti kad prestanemo popuštati i počnemo i u tim prijateljstvima misliti nekad i na to što mi želimo.

Jedino s roditeljima ne morate voditi računa o kategoriji: sebičnost. Oni su takvi jedino kad odlazimo iz obiteljskog doma ili ih počinjemo zapostavljati. No, tu opet prevagne njihova ljubav i ono što nije uvijek slučaj s prijateljima – oni će nam iskreno priznati kad shvate da su bili sebični.
Kolege na poslu – e, to je jedna posebna grupacija. Teško je balansirati između strogo poslovnog i preprivatnog odnosa s ljudima kojima radite, jer je teško ne vezati se za neke od njih kad već toliko vremena provodite zajedno. Na žalost, ta je kategorija ona najčešća gdje dolazi do zabijanja noževa u leđa. Ljudi koji rade na istom mjestu teško izbjegavaju pojam konkurencije i često budu nepošteni jedni prema drugima.

Jučer baš pričam s frendicom koja je donedavno bila jedini kandidat za voditeljicu jedne teretane. Sasvim zasluženo. Odjednom niče nova kandidatkinja za taj izbor. I to njezina najdraža kolegica, „jedina kojoj tamo vjeruje“, kako mi je nedavno u nekom razgovoru rekla.
Nastupa razočaranje, ali ne zbog ega jer, kao što sama kaže, nije problem što postoji netko koga se smatra jednako kvalitetnim za isti posao, nego zato što je to upravo ona osoba u koju je imala povjerenja, a koja joj ništa o svojoj kandidaturi nije niti spomenula.
„Pa jesi sigurna da je ona znala da se i nju razmatra za to mjesto?“ pitam ju.
„Jesam, zato što se već par dana ponaša čudno.“
„Tipa?“
„Pa tipa ja nešto napravim, a ona to pred šefom izmijeni na bolje“.
„A zašto je ne pitaš zašto ti nije rekla?“
„Zato što se bojim njenog odgovora.“
…
Nije ona jedina. Svi se nekad bojimo odgovora s druge strane. Ali, zar je to prijatelj?! Osoba kojoj se bojite nešto reći ili priznati? Ili dobar kolega? Kojeg vi cijenite, vjerujete mu i čuvate leđa? Tu se uglavnom, kao i s prijateljima, moramo opeći (na sreću, uglavnom samo jednom) kako bismo shvatili s kime imamo posla. I onda kada se to dogodi, naučite postupak za cijeli život.

Zadnja kategorija: šefovi. Ako njima previše popustite, izrabit će vas. Naviknut će vas da ostanete duže na poslu i da za to ne dobivate nikakvo priznanje, naviknut će vas na bezrazložnu pokornost i  na kraju da zaslužujete taj položaj koji imate, ali ne i veći od toga.
Jedno je paziti na svoju plaću i posao, a drugo je paziti na svoje dostojanstvo. Posebice dok smo još mladi i imamo mogućnosti da odemo.

Nema pametnog savjeta – osim da s ljudima stavite masku opreza. Tko je dobar ili loš kolega/prijatelj/partner nećete moći pročitati. Ne piše im na licima niti se vidi u pogledu.
Drugo „pravilo“ je da ljudima s kojima se družite i za koje mislite da ih znate, ne dopuštate da vam smanje vaš svijet – u svakoj kvalitetnoj vezi mora biti dovoljno mjesta za tuđe i za vaše želje. To je onda dobar odnos. A ljudi nisu uvijek dobri. I zato si dopustite sukobe. Čak i one drastične, jer baš u tim svađama prepoznajemo kakvim smo ljudima okruženi.

Ima jedna izreka (a ja ih stvarno volim citirati): „Život je poput brusnog kamena – hoće li vas otupiti ili uglačati, leži na vama“.

Puno dobrih svađa vam želim
Pusa,

Iva

p.s. Ovo pišem jer to silno želim naučiti. Za sad to radim – kao na slici.

p.s. 2 Danas ću objaviti dobitnice poklon paketa od prošlotjedne nagradne igre!

Komentari...