Uopće nije loše dobro se (znati) posvađati!

Mame su nas uvijek učile da nam riječi budu blage i nježne (Audrey Hepburn isto), tate uglavnom svoje sinove uče da se ne tuku osim ako ih se ne napadne, bake su nas odgajale da budemo fine, pristojne i lijepo obučene i da se molimo prije spavanja, a sestre su nas uglavnom učile da ne krademo stvari iz njihovog ormara, bar sam tako primijetila (iako sam ja krala čak i bratu svome jedinome).

Ipak, vjerojatno nas nitko nije naučio kako se dobro posvađati – konstruktivno, s ciljem.

Na žalost, to će nam u životu često trebati. Trebat će nam u odnosu s našim partnerima – već na početku bismo trebali u onim prvim amaterskim svađama postaviti granice. Te bi svađe po nekim pravilima trebale biti bez uvreda, nimalo opasne, bez bacanja posuđa i prisutne čisto da se jasno dâ do znanja što se može, a što ne smije tolerirati u jednome odnosu.
A u svakom je odnosu s ljudima isto samo jedno pravilo: kada ih jednom pustite preko granice, uvijek će je pokušati prijeći ilegalno.

Nakon toga su tu odnosi s našim prijateljima – tu smo često slijepi jer polazimo od postavki da nam žele samo dobro, a zaboravljamo na onu karakteristiku utkanu u svakog čovjeka – sebičnost. I nitko se od nas neće sjetiti toga kad se posvađa sa svojim prijateljem, okrivljavat ćemo najprije sebe i vjerojatno previše puta u nekim pričama popustiti. A nismo ni svjesni da su nas neka popuštanja u prošlosti dovela do trenutnih odnosa s tim istim ljudima.

One situacije kad nam je sve izgledalo kao sitnica i samo smo u miru htjeli popiti kavu s ljudima koji su nam dragi, povukli smo jedan krivi potez zbog kojeg sada plaćamo jer smo „prijatelja“ na drugoj strani navikli da smo mi uvijek takvi i kad god poželimo postupiti drugačije, dolazi do svađe. Mala napomena: to nisu prijatelji! Ali to ćemo shvatiti kad prestanemo popuštati i počnemo i u tim prijateljstvima misliti nekad i na to što mi želimo.

Jedino s roditeljima ne morate voditi računa o kategoriji: sebičnost. Oni su takvi jedino kad odlazimo iz obiteljskog doma ili ih počinjemo zapostavljati. No, tu opet prevagne njihova ljubav i ono što nije uvijek slučaj s prijateljima – oni će nam iskreno priznati kad shvate da su bili sebični.
Kolege na poslu – e, to je jedna posebna grupacija. Teško je balansirati između strogo poslovnog i preprivatnog odnosa s ljudima kojima radite, jer je teško ne vezati se za neke od njih kad već toliko vremena provodite zajedno. Na žalost, ta je kategorija ona najčešća gdje dolazi do zabijanja noževa u leđa. Ljudi koji rade na istom mjestu teško izbjegavaju pojam konkurencije i često budu nepošteni jedni prema drugima.

Jučer baš pričam s frendicom koja je donedavno bila jedini kandidat za voditeljicu jedne teretane. Sasvim zasluženo. Odjednom niče nova kandidatkinja za taj izbor. I to njezina najdraža kolegica, „jedina kojoj tamo vjeruje“, kako mi je nedavno u nekom razgovoru rekla.
Nastupa razočaranje, ali ne zbog ega jer, kao što sama kaže, nije problem što postoji netko koga se smatra jednako kvalitetnim za isti posao, nego zato što je to upravo ona osoba u koju je imala povjerenja, a koja joj ništa o svojoj kandidaturi nije niti spomenula.
„Pa jesi sigurna da je ona znala da se i nju razmatra za to mjesto?“ pitam ju.
„Jesam, zato što se već par dana ponaša čudno.“
„Tipa?“
„Pa tipa ja nešto napravim, a ona to pred šefom izmijeni na bolje“.
„A zašto je ne pitaš zašto ti nije rekla?“
„Zato što se bojim njenog odgovora.“
…
Nije ona jedina. Svi se nekad bojimo odgovora s druge strane. Ali, zar je to prijatelj?! Osoba kojoj se bojite nešto reći ili priznati? Ili dobar kolega? Kojeg vi cijenite, vjerujete mu i čuvate leđa? Tu se uglavnom, kao i s prijateljima, moramo opeći (na sreću, uglavnom samo jednom) kako bismo shvatili s kime imamo posla. I onda kada se to dogodi, naučite postupak za cijeli život.

Zadnja kategorija: šefovi. Ako njima previše popustite, izrabit će vas. Naviknut će vas da ostanete duže na poslu i da za to ne dobivate nikakvo priznanje, naviknut će vas na bezrazložnu pokornost i  na kraju da zaslužujete taj položaj koji imate, ali ne i veći od toga.
Jedno je paziti na svoju plaću i posao, a drugo je paziti na svoje dostojanstvo. Posebice dok smo još mladi i imamo mogućnosti da odemo.

Nema pametnog savjeta – osim da s ljudima stavite masku opreza. Tko je dobar ili loš kolega/prijatelj/partner nećete moći pročitati. Ne piše im na licima niti se vidi u pogledu.
Drugo „pravilo“ je da ljudima s kojima se družite i za koje mislite da ih znate, ne dopuštate da vam smanje vaš svijet – u svakoj kvalitetnoj vezi mora biti dovoljno mjesta za tuđe i za vaše želje. To je onda dobar odnos. A ljudi nisu uvijek dobri. I zato si dopustite sukobe. Čak i one drastične, jer baš u tim svađama prepoznajemo kakvim smo ljudima okruženi.

Ima jedna izreka (a ja ih stvarno volim citirati): „Život je poput brusnog kamena – hoće li vas otupiti ili uglačati, leži na vama“.

Puno dobrih svađa vam želim
Pusa,

Iva

p.s. Ovo pišem jer to silno želim naučiti. Za sad to radim – kao na slici.

p.s. 2 Danas ću objaviti dobitnice poklon paketa od prošlotjedne nagradne igre!