Kad bi izumili vremeplov...

Kad bi neki ludi znanstvenik stvarno uspio izumiti napravu koja bi nam omogućila da srušimo granice vremena i da se krećemo samo u prošlost, biste li nešto promjenili? Žalite li za ičime?

Svatko je u životu naletio na neke prepreke, na loše trenutke koji su se pretvorili u loše minute, dane, tjedne pa čak i godine. Kad pogledamo unazad, nije baš svaka naša odluka bila najbolja za nas u datom trenutku, bez obzira jesmo li je donijeli naglo ili nakon dugog promišljanja i ponekad pomislimo nakon odluke, na to što bi se dogodilo da smo postupili drugačije...

Kako u zadnje vrijeme primjećujem da ljudi oko mene donose neke prilično drastične odluke, koje utječu na sve aspekte njihovog života, tako sam primjetila i to da svatko od njih prije i nakon provođenje te odluke, vrti po glavi različite verzije posljedica, stvarajući paralelne svjetove u glavi i različite scenarije kao rezultat ovog ili onog koraka. I svako od tih premišljanja redovito završi sa čuvenim retoričkim pitanjem: „A što ako požalim?“ Požaliti bi značilo da se naša vizija trenutne situacije u najboljoj mogućoj verziji ne poklapa sa realnom situacijom samom, odnosno jednostavnije rečeno da nije sve baš onako kako bismo mi htjeli. Nakon odluke, nastupa promjena i ta promjena trebala bi biti promptna i nevjerojatno pozitivna kako bismo procjenili da je upravo provedena odluka bila ispravna.

Newsflash! Nije baš sve tako jednostavno. Ponekad odluke rezultiraju svijetom kakav baš nismo zamišljali i ne dovedu nas tamo gdje smo htjeli. U biti, još je češća verzija u kojoj nas odluke dovedu baš onamo kamo smo htjeli stići, ali to mjesto nije toliko privlačno kako se činilo u našoj mašti. To je otprilike ravno onom razočarenju koje osjećaju djeca kad shvate da ih po noći nije posjetila zubić vila nego je mama gurnula novčiće pod jastuk, a zubić je završio u smeću. A to je, vjerujte mi, teško saznanje. U onoj pink verziji cijele priče, mjesto je još bolje od onog gdje smo mislili da smo krenuli, ali tad odluke uopće ne preispitujemo pa to ni nije toliko važno. Ili jest?

Svaka naša odluka jest zapravo odabir smjera kojim ćemo krenuti dalje i kao takva ne može se okarakterizirati dobrom ili lošom. Životne situacije, one male i one puno veće i složenije, zapravo su samo raskrižja nekoliko razluičitih puteva, a mi smo ti koji drže upravljač i odlučuju u kojem ćemo ga smjeru okrenuti. Ponekad se upravljač ni ne pomakne, samo ga pridržavamo u istom smjeru, ravno, a put pred nama je jasan kao dan i vidimo njegovu posljednju stanicu u daljini, pa nastavljamo ravno, do slijedećeg raskrižja. Na nekim se raskrižjima odlučujemo za oštro skretanje, ne znajući što je iza ugla pa svako malo zastajkujemo pitajući se što nas čeka i jesmo li dobro skrenuli. Odgovora nema, jer slijedi novi put, možda čak i blatni puteljak, koji nas pak ponovno vodi do raskrižja...

Razmišljati o tome je li koja od odluka bila dobra ili nije, jednostavno nema smisla. Ne samo zubog toga što prošlost ionako ne možemo promijeniti, barem dok ne pronađemo vremeplov, već iz zbog toga što bismo mijenjajući „nepoželjnu“ situaciju, zapravo promijenili kako ono loše u životu, tako i ono dobro što imamo. Jer, da nismo krenuli tim putem, ne bismo znali ljude koje sada poznajemo, ne bismo radili to što sada radimo, ne bismo saznali to što sada znamo. Znali bismo druge ljude, razmišljali na drugi način i zapravo, bili bismo netko drugi. Neke od mojih najglupljih odluka i neke od mojih najtežih životnih situacija, dovele su me do ljudi i do mjesta o kojima nikada nisam razmišljala, a sada kad sam tamo, ne bi ih mijenjala nizašto. Na nekim sam raskrižjima skrenula bez ikakve ideje kamo će me to odvesti, očekujući malo, a dobila sam puno.

Ne znam događa li se sve s razlogom ili je život koji živimo ograničen slijed čistih slučajnosti, ali jasno je da nas je svaki događaj doveo na neki put i da, ako sagledamo svoje živote unatrag, ako izradimo retrospektivu, dolazimo samo do zaključka da je sve samo stvar odabira različitih smjerova. Razmišljala sam o prijatelju koji je pao razred jer smo u srednjoj školi bili više na kavama nego u učionici, a kojem je to tada bila najgora stvar uživotu. Ali da se to nije dogodilo, on nikada ne bi imao prijatelje koje je upoznao u novom razredu, a koji su i danas njegov veliki oslonac. Pa o prijateljici koja nikako nije mogla upisati željeni fakultet, a onda je upisala drugi i na kraju pronašla posao snova u struci koja je bila njen drugi izbor. Pa o sebi i djetinjastoj odluci da prestanem plesati jer mi je zanimljivije sjediti na kavi, a za koju sam uvijek govorila da bih ju promijenila (kad bih imala vremeplov, naravno), pa sam se uplela u sto varijanti svojeg životnog scenarija i ponovno se vratila na početak... Ne, ne trebam vremeplov i ne, ne bih mijenjala ništa...

Nisam imala ni prelagan a niti pretežak život i bilo je mnogih teških situacija. Ali danas, kad pogledam unazad na sve te negativne periode, mogu ih slobodno nazvati pozitivnima. Gledajući na razvod mojih roditelja, koji mi je tada teško pao, na poneki financijski krah, na gubljenje jasne vizije o tome što želim, na otkaze, na prekide, na sve ono što je tada bilo tako teško, iz današnje perspektive, ne bih ništa mijenjala. Jer svaki otkaz doveo me do novog posla i novih znanja, svaki prekid do novih ljubavi, a svaka „greška“ do novih ljudi u mom životu od kojih su mi neki dragi prijatelji, neke više ne poznajem, ali svi su me učinili takvom kakva jesam danas. Nema krivih odluka, samo različitih, i ponekad je samo potrebno strpljenje da pričekamo i napokon ugledamo što je to iza slijedećeg ugla.

Ivka Armanda