Kada u knjigama vidiš samu sebe

Svim piscima želja je da njihovi čitatelji pronađu sebe između redaka njihovog najnovijeg romana ili u rečenicama njihovih članaka. Da dok žurno okrećemo stranice u sebi izgovaramo: 'ne vjerujem, ova Mary je ista ja'. I to je način da se približe našim srcima i da nam se urežu u sjećanje.

Knjiga nas se uvijek jače dojmi ukoliko se povežemo s njom na nekoj razini. Bilo da nam je radnja srodna ili glavni lik oličenje nas samih. Ako se prepoznamo u tom imaginarnom svijetu, naše zanimanje samo jača, a dok ne dođemo do zadnje stranice, knjigu ispuštamo samo kada moramo na wc. A ponekad čak ni onda.

No što kada se prepoznamo u knjigama kao što su 'Zločin i kazna' Dostojevskog, Süskindov 'Golub' ili 'Parfem'? Kada bar djelomično shvaćamo te poremećene umove, kada možemo osjetiti onaj strah, napadaje panike, znojenje ruku i miris ostalih likova oko sebe. Kada nam do 228. stranice postaje opravdana želja za ubojstvom i kada njegove dvojbe probamo olakšati svojim: 'ubi ju, ionako je zaslužila', iako u biti uopće nije i slijed misli bi nam vjerojatno trebao biti drugačiji.

Da li je to samo izvanredna vještina tih velikih autora da nam svojim odabirom riječi i načinom pripovijedanja obuzmu um i stave nas na stranu svojih tragičnih junaka ili smo to zaista mi u kojima postoji djelić takve osobe koji tokom čitanja takvog štiva napokon dolazi na svoje? Moram priznati da fasciniranost i potpuno razumijevanje kako jedan običan golub može poremetiti život srednjovječnog čovjeka, na mene nije djelovao ni malo utješno. Zar to znači da moju svakodnevnicu također može poremetiti jedan banalan čin ukoliko je on sasvim neočekivan? Da li me iz takta može izbaciti neplaniranost i zar sve oko mene mora biti savršeno organizirano i poznato?

Lako je ostati smiren kada se vidiš u liku iz 'Sex i grada' ili 'Seinfelda'. To su prikazi svakodnevnog života i zbog toga i jesu toliko popularni – jer se svi vide u njima i zbog toga im je zabavno gledati, parktički, same sebe na televiziji. No naći veselje u podudarnošću sa Raskoljnikovim, ipak je malo drugačija priča. Tragičnost njegove financijske situacije i našeg stanja u zemlji nije teško povezati, no njegov um i razmišljanja, strahove i stavove u njima se baš ne bi trebao svatko naći. Također ubijanje zbog parfema i nije neki cilj u životu. No kada nam se opišu svi oni mirisi, njegovo odrastanje i Pariz 18.og stoljeća, to njegovo jadno djetinjstvo, uspijemo se stopiti s njim. Uspijemo ga razumjeti. Nije nam važno poslije što on ubija mlade, nedužne djevojke baš kao što smo mi, ne, mi smo na neki čudan način na njegovoj strani. I što onda zaključiti iz toga? Samo nam se otvaraju nova pitanja i strahovi, strahovi da su se stvari malo drugačije posložile, možda bi mi bile te koje će jednom netko na taj način opisivati u knjigama.

Lana Hudina