Kada nas recesija ubije u pojam

Zagušuju nas financije. Mladi smo, željni wellness vikenda i putovanja, željni novih krpica i kazališnih predstava, a što je najvažnije za to samo voljni i raditi. No nitko nam ne pruža šansu za to! Posao je danas postao luksuz za kojim se ponekad poseže i preko granice.

Već sam mislila da sam ukleta. Svatko s kim se zbližim, koga zavolim i pred kim spustim barikade odjednom nestane. Ne, nemam shizofreniju i ne umišljam ljude, već aludiram na nestajanje iz mog života s drastičnom promjenom adrese. Svi kao da negdje otputuju samo što je to putovanje za čitav život. Egocentrično sam mislila da je stvar u meni, kako me okrutna Baba Roga proklela i radi čega svi ljudi na široko zaobilaze moj životni put! No shvatila sam, nije to do mene, to je radi okolnosti u kojima živimo.

Odavno se priča o tome kako u ovoj državi nema perspektive i kako su ljudi zarobljeni niskim primanjima i luksuzno skupim životnim potrebama.  Unatoč ljepoti naše države mladi ljudi već gube nadu, optimizam blijedi i kada ti nekoć brojne mogućnosti pred očima iščeznu, shvatiš da možda Hrvatska nije mjesto za tebe. Jer nekako te sve to podsjeća na lijepo okruglu kasicu-prasicu kojoj je zaglavljen ulaz, a negdje pri dnu je na nekoliko mjesta izbušena i sve što je nekoć bilo u njoj mahnito curi i nestaje…

I nije niti čudno što svi drastično mijenjaju mjesto stanovanja kada upravo tamo negdje iza sedam gora i sedam mora možeš uspjeti. Čula si da se tamo trud isplati i kako je  nerijetko zapažen i nagrađen. I kada ti prijatelji odlaze u Njemačku, Švedsku ili po novom u Kanadu, sretan si radi njih, ali opet želiš i ti pronaći nekog dobronamjernog prijatelja koji će te pozvati u svoju vilu sa sedam teniskih terena, bazenom i nabildanim čistačem upravo tog bazena. Mahnito listaš adresar iako znaš da on ne postoji, gledao si Harry Pottera i nadaš se da će takvo ime čarobnom tintom samo od sebe ispisati…

Profesor Dražen Lalić, medijski eksponiran sociolog, jučer se zabrinutim tonom obratio nama budućim novinarima s bojazni za našu budućnost. Rekao nam je nešto kao da je svim mladima u današnjem svijetu puno teže uspjeti. Logično jer nam se pruža sve manje šansi, uz nepotizam i korupciju teško će netko vrijedan i pošten uopće uspjeti predočiti razmjere svog talenta.

Prije ovog recesijskog ludila, vjerovala sam da je sve moguće ako si dovoljno snalažljiv i uporan. No danas je bez posla 300 000 ljudi, nezaposlenost se popela na 14 posto, a kažu da će biti i gore. Očigledno da smo se sveli na džunglu u kojoj najjači opstaju. I ukoliko želimo uspjeti na pošten način, tako da kada u zrcalu ugledamo svoje oči nećemo osjetiti  razočaranje, moramo se puno više truditi nego inače. Danas uspijevaju ili uporni i marljivi ili pokvareni.

I dalje vjerujem da veliki gradovi poput Zagreba pružaju ogromne mogućnosti. I nikako mi nije jasno kako netko može kukati da nema posla, ako živi u tako ogromnom gradu. Možda posla nema u dotičnoj struci, ali ako ti je voda dovoljno pod vratom, zaplivaš! Uhvatiš se onoga što se nudi i ponovno možeš papati fina jela s možda malo zaprljanijim rukama, ali hej sve je to od rada...

Ovdje nema pametnog zaključka, nema sretnog završetka, već narednih dvanaest recesijskih mjeseci za dokazivanje da smo jači no što i sami vjerujemo. Uprljati ruke, izaći iz rutine i grepsti se za svaku priliku radnje su koje će obilježiti i ovu godinu. Inovativnost i novi načini zarade učinkovito su cijepljenje protiv bolesti zvana recesija. A sad to će je preživjeti We shall see!

Antonia Pejaković