Kornjače Amerikanke preuzele Maksimir

Lijep je proljetni dan. Šećem po Maksimiru. Lišće je popunilo grane i šuma se prelijeva u svim nijansama zelene boje. Dolazim do Trećeg jezera i krenem zapadnom stazicom uzduž njega.
 
Pri kraju jezera je srušeno deblo u vodi. A na njemu, nisam brojala, ali sigurno dvadesetak kornjača na sunčanju. Lijepo ih je vidjeti tako posložene jedna do druge s uzdignutim glavama. Izdaleka razabirem crvenu prugu iza očiju s obje strane glave. To je crvenouha kornjača, došla iz Amerike. Dotepenka, kako bi rekli stari Zagrepčanci.
Otkuda Amerikanke u Zagrebu i to još Maksimiru? Gdje su naše lepe puce, domaće Barice....barske kornjače.
 
Nekada su u  Maksimiru živjele samo barske kornjače. Sada u šetnji ne vidim niti jedne. Sve same prugice i crvenilo na glavama. Barska kornjača je gotovo crna sa  žutim točkicama po tijelu. I nema je. Nema je na sunčalištu, nema je uz obalu. Amerikanke su zavladale. Zbog čega je tako?
 
Tiha okupacija Maksimirskih jezera
Roditelji obično ne mogu odoljeti, pa  ispune djetetovu želju da ima kućnog ljubimca. I kada nema mjesta za velike, kao što su pas ili mačka, dijete dođe doma sa hrčkom, papigicom, ribicom ili kornjačom.
 
Crvenouha kornjača je postala omiljeni kućni ljubimac. Ali te slatke male kornjačice od 7 cm u od tri do sedam godina narastu do oko 25 centimetara. Tada im treba veliki terarij  i više nisu tako pogodne za držanje u malim stanovima. I kada još znate da žive 20 i više godina... što onda s njom?
 
Tako u dobroj namjeri vlasnika, da će joj biti bolje na većem prostoru, u prirodi, a ne u stanu, postane stanovnik Maksimirskih jezera. Tako su se Amerikanke naselile u Maksimiru.
 
Namjera je možda bila dobra, ali koje su posljedice toga? Da li su ti vlasnici znali da je puštanje crvenouhih kornjača u prirodu kazneno djelo?
 
Crvenouhe kornjače su zauzele jezera, jedu hranu i sunčaju se na deblima u vodi gdje su se nekada sunčale samo barske kornjače. I vrlo uspješno se razmnožavaju. Bore se s barskima za hranu i prostor i u tome su, nažalost, uspješnije.
 
Kako mi možemo pomoći Barici
Klackalica ravnoteže je već narušena. Nije to samo priča s kornjačama. I ne događa se samo u  Maksimiru.
Tako je sa svime i svugdje u prirodi. Narušavanje odnosa vrsta koje žive na nekom području unašanjem tuđih vrsta ima posljedice. Neki put su one brzo vidljive, a dosta često nisu.
 
Barska kornjača sada ovdje tek preživljava. Ugrožavajući barske kornjače, dugoročno ugrožavamo i sebe. Budite svjesni ovoga, kako slučajno ne bi neke Talijanke, Kineskinje ili Havajke naselile neka naša druga Maksimirska jezera.
 
Kamo onda s prevelikim kornjačama? 
Nemojte ih puštati prevelike iz terarija u prirodu. To nije dobro za prirodu, a i kažnjivo je.Ponudite ih nekome tko ima veliki terarij ili se raspitajte o azilu za kornjače.
A kada djeca požele kornjačicu za kućnog ljubimca, dobro razmislite, da li se možete brinuti 20 godina za životinju koja će narasti i neće ostati uvijek tako mala.
 
Šećem i dalje uz jezero. Pogledom pratim gazivode koje "veslaju" površinom vode. Uhvatim pokret krajičkom oka. Buć! Nešto sam uplašila svojim dolaskom. Okrenem glavu da pogledam i vidim crnu glavu sa žutim točkicama kako zaranja u vodu.
 
Da li ima još nade za našu Baricu? Budemo li bolje poznavali i poštivali prirodu, vjerujem da ima.
                                                                                                               

Daša Filipčić