17.08.2009 00:49
cao
ovako ... imam 19 godina i nikada do sad nisam imala momka . problem je ocigledno u meni . istina je da nisam u opste riba (sto i sama znam) visoka 180 cm a samo 50 kg pa mozes zamisliti kako to izgleda
(hodajuce strasilo). toliko o mom fizickom izgledu - e sada da ne bude da se bog samo igrao kada sam ja bila na redu moram priznati da nisam rugoba sto se tice lica.
E da sve ne bi bilo tako crno ... recimo da imam izuzetan smisao za humor i na neki nacin sam otvorena po pitanju prvog stupanja u kontakt sa momcima ali moj problem je sto mi ne prilaze .
pa evo sta ja da radim bilo kakav savjet bi mi pomogao...
hvala
16.08.2009 14:15
pozdrav adameevo javljam ti se ponovno nakon neznam koliko vremenasaznala sam nesto o njemu sto me je uzasno pogodilo, kao da se to meni dogodiloprosle godine u ljeti prevarila ga je djevojka sa nekim smrkavcem, mladim od nje i to pred ocima njegovih prijetelja, on je to tek saznao oko nove godine, sad mi je jasno zasto se ponasa tako kako se ponasa, al zelim mu pomoci, zelim bit tu uz njega, ZELIM MU POMOCI, neznam kako da se drugacijem izrazim nego jednostavno zelim mu pomoci, neznam sta da radim, osjecam se kao da se to meni dogodilo, zelim ga zastiti od nje, i njezine pohlepe i zlobe.... adame sta da radim, samo zelim da je sretan i zadovoljan i sve dobro mu zelim, al bojim se njegove reakcije...kako da mu priđem??
unaprijed zahvaljujem
11.08.2009 10:57
joj, fakat je koma frajer! Slabić koji se usudio tek pred velikim koracima odustati jer je nešto zaj....
Ne brini bit ćeš ti ok s tim da će ti trebati jaaaako puno vremena. Zaboravi ga što prije, odi druži se sa curkama, a i frendovima još bolje, i napiši hrpu životopisa - posao uvijek možeš naći!
08.08.2009 00:17
Imam 29.god,i bila sam u vezi nesto vise od godinu dana,njemu je 32.Sve je bilo u redu,voljeli smo se jako,cak se nismo nesto previse ni svadjali.Bio je sve ono sto bi zena pozeljela,pazljiv,nije krio svoje emocije,provodili smo dosta vremena zajedno.Zaprosio me,namjestili smo stan,dogovorili malenu svadbu..radovali se kao mala djeca.I onda 20 dana prije svadbe,jedan telefonski razgovor..osjetim neku nervozu u njegovom glasu..pitam sta je?S druge strane bujica...dosta mi je svega..pusti me na miru i razgovor se prekida.Sok...zovem natrag...nema odgovora! Posaljem sms...sta se dogadja...nista.Par sati iza toga..jos uvijek nista.Posaljem drugi sms..povrijedio si me bla bla...vidim da zelis da se izvuces iz svega pa eto slobodan si.....nista.I tu se prica zavrsava...S obzirom da ne zivimo u istom gradu..susjedni gradovi...nisam ga vidjela.Otputovao je negdje...nitko ne zna gdje...Mjesec dana je proslo...sok,nevjerica,bol ne prestaje...nekako pokusavam normalno funkcionirati.Jedno mi samo pitanje prolazi glavom..Zasto???Mogao je kao covjek reci...da ga ne mrzim toliko,mogao me je ostaviti kao covjeka a ne kao pseto na cesti..jer ja doslovno jesam na cesti..ostala sam bez stana,na poslu otkaz..Nitko ne vjeruje da se je to desilo.A ja najmanje...Nikada ni slovo...ono obicno izvini..nista.Ne zelim ga zvati,ne i ni u kojem slucaju,ovo malo dostojanstva sto mi je ostalo zelim sacuvati.Ponekad se samo pitam..kad se jednom sretnemo...hoce li pognuti glavu kad vidi prezir u mojim ocima?
