21.08.2009 15:52
S dečkom sam oko sedam mjeseci i jako sam zadovoljna našom vezom. Nemam se na što požaliti. No, nešto me ipak kopka. Naime, meni je 25 godina, a njemu skoro 40. Izgleda jako zgodno, njegovano, barem 10 godina mlađe. Ono što mene kopka odnosi se na njegov prijašnji život, odnosno na prošlu vezu koja je trajala 10-ak godina. Navodno je sve bilo u redu, živjeli su zajedno, a onda je to puklo. Razlog je, kako on kaže, njezina nevjera.
No, ono što meni nije jasno je - kako to da se nisu vjenčali nakon toliko godina, zašto nisu imali djecu i slično? On kaže da je vrijeme prolazilo, da je bilo povremenih trzavica i da jednostavno nije došlo do toga. Sad mu je krivo što nema djece i nešto iza sebe.
Djeluje mi pouzdano i sigurno, nije balavac. Kaže da bi sada želio nešto drugačije, ozbiljnijim putem. Malo me to na početku brinulo jer sam mislila da me želi zbariti zbog godina, pa napraviti djecu i tako se osigurati, ali kako vrijeme prolazi sve manje mi se čini da je tako. Zapravo, našli smo se na nekoj intelektualnoj razini gdje seks i slično ne igraju najvažniju ulogu u vezi. Sretni smo, ali kako sam po prirodi sumnjičava stalno mi prolazi po glavi pitanje - kako to da tako zgodan i pametan muškarac još nije oženjen, nema djecu... U čemu je problem? Mora li postojati? On pita zar je zločin ako netko njegovih godina nije bio oženjen i slično? Zar to nužno mora značiti da nije normalan. O.k., ima on pravo, ali moja sumnjičavost ne jenjava. Što ti misliš o ovome? Bivša mu je bila dosta zgodna, kaže da je u vezi bilo o.k., sa povremenim trzavicama, ništa pretjerano, ali od toga više nema ništa. Kako se meni čini, on je predobar da bi ga itko normalan pustio. Ali, postoji li nešto tako dobro? Ja do sada na takve nisam naišla.
