Mala umjetnost

Svatko od nas ima tajnu. Čuvati tu tajnu nekada nije lako. Često se osjećamo bolje kada ju imamo s kime podijeliti. Ali pronaći osobu kojoj se možemo povjeriti nije lako. Uvijek nas nešto može iznenaditi, razočarati ili navesti na sumnju.

Svaka tajna ima dvije strane. Jedna je naša – ona strana zbog čega ju čuvamo kao tajnu. Druga strana je istina. Sve one posljedice koje bismo snosili ako se tajna razotkrije. Najbolje je ne kladiti se na ništa što govori. Jer ako govori, mođe biti potkupljeno.

Kako onda imati tajnu, a ne osjećati se kao da nešto skrivamo? To bi bila prava umjetnost. Zato je najlakše čuvati tajnu o sebi. Kao što je najlakše crtati autoportrete, jer sebe najbolje poznamo. Iako se istina uvijek sazna, ako je nešto samo naše onda uvijek možemo naći način da se opravdamo. Čak i promijeniti detalje.

Ne želimo se skrivati i biti izdvojeni. Trudimo se uklopiti u sredinu i ne isticati se previše. To je najbolji plan ako imamo nešto za skrivati. No, ne bi li bilo bolje ponašati se kao i ostali?  Bez strepnje da će nas netko razotkriti. Tako si samo stvaramo nelagodu i postajemo sumnjivi.

Moramo biti dobri igrači i još bolji glumci. To i nije tako teško s obzirom da smo naučeni pretvarati se kada je to potrebno. Eto, na kraju se opet vraćamo na isto. Nemoguće je nositi tajne i ostati svoj. Ili je to još jedna mala umjetnost!