Moja Afrika

Kada nam je svima već snijega preko glave i stalno maštamo o toplom dodiru sunca na svojoj koži, odlučila sam s vama podijeliti jedan svoj san.  Svi koji me poznaju znaju da sam oduševljena Afrikom, žirafama i safarijem. Znaju kako mi je želja otići tamo i čuti kako uživo zvuči svahili. I kako bismo zajedno otjerali ove tmurne dane odlučila sam to podijeliti s vama.

Viđali smo svi one predivne postere šarenih zalaska sunca i životopisnih oaza koje vam u uho vrište da dođete bliže i istražite to. Od malenih nogu su me fascinirali baobabi i žirafe. Oduvijek sam voljela gledati filmove Bogovi su pali na tjeme i slušati pjesme poput Return to innosence, glazbu plemenskih ritmova.

No osim takvih očarajućih ljepota u Africi vidim i nešto više. Svatko tko je pročitao Žirafine suze ili djela Wilbury Smitha  zna da je to mjesto gdje smo mi svi ponovno samo ljudi bez obzira iz kojeg dijela svijeta dolazili. Tamo smo ljudi bez pištolja zataknutog za pas ili motorne pile na ramenu, nosimo jedino svoje vrijednosti u srcu.  Mjesto je to gdje čovjek zaboravi što je tehnologija i vrati se svojim iskonskim nagonima. Vraćamo se svojoj biti, znamo slušati svoju intuiciju i znamo da nas materijalno ne čini ništa sretnijim.

Afrika za mene predstavlja kolijevku čovječanstva. Povratak svojim korijenima i povratak prirodi. Nekoć su ljudi živjeli u harmoniji s prirodom, živeći od nje i s njom. Prva božanstva koja su naši preci štovali bila su majka zemlja i božica plodnosti slaveći pritom koheziju s prirodom. I kada se sjetim toga, zamislim se samo kako promatram  dolinu od nekoliko tisuća životinja, od bizona, antilopa pa sve do slonova kako sve u stampedu trče prema meni. I taj pogled mi je dovoljan da shvatim koliko sam ja, samo još jedno ljudsko biće, zapravo malena. 

U susretu s snagom prirode svi nam se sadašnji problem čine beznačajnima. Smijanje hijene u neposrednoj blizini preplašit će vas bolje nego najbolji horor, a zvuk vode usrećiti najviše na svijetu jer znate da vam je ona podarila život. Koliko smo mi ljudi mali u odnosu na čitav svijet, a opet sve svojatamo sebi. Ali u Africi brži je ne onaj koji vozi BMW već onaj tko ima jaču želju za životom. Da bi se uspjelo radi se zajednički jer o tome ovisi opstanak, ne postoji podlo kopanje jame pod rivalom kako bi samo jedan bio uspješan.

I koliko god me život doveo visoko sjetit ću se koliko sam mali dio Afrike. I upravo radi toga ću poštovati i svaki drugi njen dio bez obzira koliko malen ili pak sitan bio.

ANTONIA PEJAKOVIĆ