Na putu prema dolje- život dijeli žute kartone

Pesimistični tonovi za optimistični početak tjedna ... Možda uspijete u ovoj priči prepoznati barem jednu dušu koja živi u vašoj blizini i pri tom joj odlučite pomoći. Werther, Tomislav ili Sanja, svejedno je kako se ona zove. To su ljudi iznad dvadeset i pet godina koji više ne vide smisao svoga života. Kako ih potaknuti da ponovno odluče živjeti ...

Ispričat ću vam jednu staru priču: Mladi pravnik, ljubitelj umjetnosti, slikarstva i književnosti, vrlo osjećajan, dolazi u veliki grad i zaljubljuje se u prelijepu mladu djevojku koja nakon majčine smrti brine o svojoj braći. Iako je ona već zaručena, mladić ne može suspregnuti svoje osjećaje prema njoj. Odluči se odseliti u drugi grad, ali kada i tamo ne uspijeva zaboraviti svoju voljenu, vraća se i ne mogavši se pomiriti s činjenicom da ona pripada drugom, ne želi poremetiti njihov skladan odnos, te bira jedino rješenje svih svojih dvojbi- samoubojstvo. Naravno, riječ je o Goetheovom Wertheru i  njegovoj nikad prežaljenoj Lotti. No što ako se jedan takav skriva upravo iza susjednih vrata vašeg stana, ili živi ulicu dalje?

Neku večer vraćala sam se kući nakon cjelodnevnih obveza i primjetila kako mi ususret dolazi susjed. Iznenadila sam se koliko je bio zapušetn. Duga, neuredna kosa, uprljana odjeća, i neprestano se popikavao, kao da gubi tlo pod nogama.

Ne znam jesam li imala sreće, ako se to može zvati srećom, ali srela sam ga ponovno drugi dan, sada negdje oko petnaest sati tako da sam mu jasno mogla vidjeti lice. Ponovno ta kosa, neuredni nokti, i oči crvene- crvene. To crvenilo dolazilo je još više do izražaja zbog njegovih modrih očiju. Nasmijao se, pozdravio me i pitao kako sam, naravno odgovorila sam mu, ali sam se spontano nadovezala s još nekom bezveznom temom samo da se još nakratko uvjerim svojim očima na što je taj čovjek spao.

Ne bih se toliko zabrinula da ne znam kako je još prije dvije godine odlučio okrenuti novu stranu u svom životu, kupio je auto, smršavio je, počeo se baviti sportom, družiti s ljudima. No ta su se druženja nekako pretvorila u velike tulume, koji su znali trajati i po nekoliko dana u njegovom praznom stanu, pa čak i usred tjedna.

Znam da puši travu još od malih nogu i uvijek me čudilo što su njegovi roditelji toliko liberalni jer znao je zamotati koju dok je ljeti sjedio na stubištu. Nije maturirao jer mu je otac uspio platiti zadnje ispite u srednoj školi, djevojku nije imao nikada, barem ne javno, a i fizički je počeo sve više i više propadati.

Ono što se se od svijeta nekada skrivalo, danas se bez imalo srama pokazuje na van. Nečije propadanje trebalo bi nam biti poziv upomoć, ali toliko smo okruženi sami sobom da ne vidimo i ne raspoznajemo znakove, pa čak ni on loše i krajnje. Nečija duga kosa može biti znak novog imidža, ali fizičko propadanje i zatvaranje u sebe ne bismo smjeli uzimati zdravo za gotovo. Nismo svi kao Dorian Grey pa da možemo trunuti iznutra, a izvana očaravati svijet.

Naše slijedeće pitanje je: „Pa što se to mene tiče? Ima obitelj, prijatelje, neka oni brinu o tome.“ Nekada nam je najdalje upravo ono što nam stoji pod nosom.

Naš prvi korak trebao bi biti primjećivanje takvih problema, ali na ovaj drugi korak, djelovanje, ne mogu se odlučiti ni sama. Što reći čovjeku koji je na pragu tridesetih, nezainteresiran za išta, dobra trava mu je vrhunac dana, za novac i ne mari previše, ako ga ima potrošit će se, ako nema, posudit će se. Lake žene i teška jutra, bez pogleda u budućnost prema vlastitoj obitelji ili karijeri...

Ni sama ne znam. Jedino što se rodilo u mojoj svijesti je to osjećanje njihovih problema, i to ne samo kod spomenutog mladića, već kod desetaka ljudi. Nisu svi tako marginalni. Neki zaista rade i grade karijere, brinu o roditeljima i ispunjeni su s te materijalne strane , ali im je ljubav patnja, drugo ime za bolest i tunel bez svjetla i izlaza.

Možda naiđe netko iskusniji i pametniji pa me uputi kako dalje. Ako ja dobijem neki koristan savjet, možda uspijem pomoći njima. Mogu zamisliti kako se bespomoćno osjećaju oni koji ni u čemu ne vide sreću, kada i ja sama, ovako sretna i ispunjena, zalutam sa svojim pitanjima u neku slijepu uličicu tražeći odgovore ...

Doris Moslavac