Nije život čekaonica

Sve što radiš, o čemu razmišljaš i čemu se raduješ u životu doživjeti možeš samo sada. I koliko god to bilo logično, razumljivo i prihvatljivo, upravo se s time najteže suočiti i upravo je to ono što nas zadržava u prilici da budemo sretni i mirni.

Kad se sjetim sebe u vrijeme srednje škole, beskonačnih kava i markiranja, sjetim se nas šest frendica i birca preko puta škole, kao i stola koji se uvijek tresao od snage kojom sam ja tresla svojom nogom dok sjedim. Bila sam nemirna i stalno lagano napeta, zbog čega sam, kako bih se smirila, lagano „drmusala“ svoju nogu i to tako da je već to svima postalo normalno. Taj mali znak napetosti, koja je u svima nama, danas više nije dio mene, ali ostala je ona borba između jučer, danas i sutra, zbog koje ja, kao i mnogi drugi, zapravo nikada nismo potpuno pristuni u trenutku koji se odvija upravo sada.

Sjećam se i razgovora s prijateljicom, koja je tada bila na jednom od težih fakulteta i spremala je ispite. Bila je nervozna, nestrpljiva i uvijek nekako daleka. Svaka njena rečenica završavala je ili započinjala frazom „kad završim faks onda ću“, a nadopunjavala ih je po potrebi – izlaziti van, biti sretna, kupiti novu odjeću. Iako i sama volim planove, tada sam joj najčešće odgovarala da će završetkom faksa zpočeti novo očekivanje – kad se zaljubim, kad nađem posao, kad nađem bolji posao, kad smršavim, kad se zdebljam, kad dođe ljeto, kad, kad, kad...

Uvijek je naravno lakše biti taj koji daje savjet, pa me moj savjet natjerao da i samu sebe preispitam. I shvatila sam da i sama radim istu stvar, vječito raspetljavam niti prošlosti i vrtim u glavi neke stare situacije, a s druge strane, tijelom sam u sadašnjosti, a sve moje nade, sreća i veselje, okrenute su prema budućnosti. Promatrala sam i ljude oko sebe, svoje prijatelje i obitelj, i shvatila da od života tako često radimo čekaonicu. U čekaonici, kao u ordinaciji dok čekamo svoj red, sjedimo svi na klupama pogleda uperenog u zatvorena vrata i čekamo da izađe sestra u bijeloj kuti i uzvikne naše ime. Čekamo onaj dobar osjećaj kad je na nas napokon došao red i možemo prestati čekati. Ali u životu, za razliku od čekaonice u ordinaciji, iza vrata kroz koja prolazimo, ne nalazi se doktor, koji će rješiti za nas naše boli, već samo slijedeća čekaonica. I dok čekamo, nismo primjetili da se kroz prozor vidi sunce, da ptice pjevaju i da se neko dijete veselo igra na vrtuljku, nismo čuli njegov razdragani smijeh koji bi mogao otopiti svaku crnu misao. Nismo to primjetili jer, bili smo zauzeti onime što je iza tih vrata, bili smo zauzeti čekanjem.

Nevjerojatna stvar jest da zapravo u životu nikad nije sve onako kako bismo htjeli i zbog toga uvijek mislimo da, kad se promjeni to nešto što nas smeta, nastupa potpuno blagostanje i sreća. A to je tako krivo. Nezadovoljstvo onim što imamo ili čak frustracija zbog onog što nemamo, može nas natjerati da nađemo bolji posao, pa čak se možemo i obogatiti. Ali bogatsvo u stvarima, novcu i nekretninama, ispunjava samo na kratko, ono što ostaje u nama jest duboka praznina, unutarnje siromaštvo jer, još jednom smo dosegli nešto čemu smo stremili i već postavljamo novu želju, a da nismo stali i uživali u onome što imamo sada.

Duga je ovo i gotovo neisrcpna tema, koju je odlično obradio u knjizi „Moć sadašnjeg trenutnka“, Eckhart Tolle, a koji tako jednostavno tvrdi da je osjećanje punine života, zahvalnost za sadašnji trenutak i ispunjenost sada i ovdje, najveće bogatstvo. Njegova teorija je jednostavna, a opet toliko komplicirana jer, zapravo pretpostavlja smirivanje uma. Um je pravi krivac za rastrzanost koju svi osjećamo jer, osim što nam pomaže kad trebamo rješiti neku matematičku jednadžbu ili zapamtiti neku rečenicu, um je stalno zaposlen prebiranjem po prošlim i virtualnim stvaranjem novih situacija. Tako nas drži od jedine stvarnosti i jedine dimenzije u kojoj postojimo – sadašnjeg trenutka.

Dići se s te klupice i izaći iz čekaonice, pa samo stati i uživati u svemu što imamo i svemu što jesmo sada, nije nimalo lako, ali je jedini pravi put. Bez obzira što tražili, čemu težili i što nas pokreće, jedino u čemu smo živi jest sadašnji trenutak. I u tom trenutku za svaku situaciju ćemo imati neko rješenje, na svako pitanje neki odgovor i za svaki osjećaj pravu reakciju. Ova priča, ili činjenica, koja bi nam trebala biti prirodna, za nas je jako teška i potrebno je strpljenje da bismo postigli tu prisutnost. Možda je najbolje za početak jednostavno razmisliti ima li istine u onom stihu: „Jučer već je prošlo, sutra tek će doći, danas je jedini dan koji imaš. Danas moraš biti sretan.„ I osvrnuti se po čekaonici. Možda je u njoj naša sreća?

Ivka Armanda