No što smo stariji prijateljstva se teže sklapaju. Dosta poteza krivo se protumači, ljudi postaju zatvoreniji i oprezniji. Ne možeš bez opravdanja neku novu osobu pozvati na kavu. Samo tako, iz želje da se družite. Ukoliko je ta osoba muško, a vi žensko to se odmah tumači kao upucavanje, želja za vječnom ljubavi i brakom ili za čistim seksom. Ukoliko je i ona žena to je čudno. Možda volite isti spol? Ili nemate prijatelje? Ili ste čudni i imate neke druge, mračne interese? Uglavnom, ljudima svašta pada na pamet. Ponajviše gluposti kojima se opterećuju jer su postali skeptični prema svemu što se miče.
Zašto je tako teško povjerovati da vam se netko jednostavno sviđa zbog načina razmišljanja i života, dijelite slične interese i voljeli bi se družiti sa takvom osobom? To ne znači da želite zamijeniti svoje dosadašnje prijatelje, da ste ih se zasitili i tražite nešto novo. Dapače, i njih bi sa tom novom osobom voljeli upoznati. Zašto u sve odraslijoj dobi ograničavamo broj svojih prijatelja, nikog drugog ne puštamo u svoje krugove i zatvaramo se prema ostatku svijeta ''osuđeni'' na istih pet osoba do kraja života?
Za upoznavanje novih zanimljivih ljudi nikada nije kasno. Svakog trena možemo upoznati nekoga tko će nam promijeniti život. Ne u ljubavnom ili financijskom smislu. Jednostavno u smislu povećanja veselja koje nam svaki novi dan donosi. Od te nove osobe možemo štošta naučiti, zabavit se na neke nove načine i jednostavno si upotpuniti život ne isključujući iz njega nikoga. Žalosno je koliko potencijalno lijepih situacija ljudi propuštaju iz glupih razloga, pažnje što će reći, da li će previše otkriti i da li će se otvoriti previše dok će ih ta druga osoba u čudu gledati. A ne bi vjerovali koliko osoba sličnih vama postoji i koliko njih bi vam možda život još više uljepšalo! Također ljudi očekuju da će im prijatelji pasti s neba. Svaka situacija u kojoj se upoznate ide na analizu. U klubu? To je klišej. U pitanju je samo avantura, ništa više. Preko interneta? Ma ta osoba je neki geek koji nema život ili neki manijak. Možda pedofil. U dućanu? To je sigurno...nemoguće – u dućanu nitko normalan s nikim ne priča već gleda u pod i kruži po svojim mislima. I tako u nedogled. Ništa nije dovoljno dobro. Sve je čudno, sumnjivo i bolje se maknuti. E moji nepovjerljivi, zatvoreni umovi. Kako bi nam se smijale one male 'Mi' iz vrtića da nas sada vide...
Lana Hudina
Prijavi se za komentare...