On zna rješenje!

Imam 29.god, i bila sam u vezi nešto više od godinu dana, njemu je 32. Sve je bilo u redu, voljeli smo se jako, čak se nismo nešto previše ni svađali. Bio je sve ono što bi žena poželjela, pažljiv, nije krio svoje emocije, provodili smo dosta vremena zajedno. Zaprosio me, namjestili smo stan, dogovorili malenu svadbu, radovali se kao mala djeca. I onda 20 dana prije svadbe, jedan telefonski razgovor... osjetim neku nervozu u njegovom glasu, pitam što je? S druge strane bujica.., dosta mi je svega... pusti me na miru i razgovor se prekida. Šok, zovem natrag... nema odgovora! Pošaljem sms - što se događa - ništa. Par sati iza toga još uvijek ništa. Pošaljem drugi sms - povrijedio si me bla bla, vidim da želiš da se izvučeš iz svega pa eto slobodan si... ništa. I tu priča završava. S obzirom da ne živimo u istom gradu, nisam ga vidjela. Otputovao je negdje, nitko ne zna gdje... Mjesec dana je prošlo, šok, nevjerica, bol ne prestaje... nekako pokušavam normalno funkcionirati. Jedno mi samo pitanje prolazi glavom - zašto??? Mogao je kao čovjek reći - da ga ne mrzim toliko, mogao me je ostaviti kao čovjeka a ne kao pseto na cesti, jer ja doslovno jesam na cesti. Ostala sam bez stana, na poslu otkaz. Nitko ne vjeruje da se to desilo. A ja najmanje. Nikada ni slovo, ono obično izvini, ništa. Ne želim ga zvati, ne i ni u kojem slučaju, ovo malo dostojanstva što mi je ostalo želim sačuvati. Ponekad se samo pitam, kad se jednom sretnemo, hoće li pognuti glavu kad vidi prezir u mojim očima?

Čitam već 10-ti put tvoju priču i nešto mi se ne poklapa.
Prvo sam mislio reći da je to tipično kad se muškarac zatvori u sebe i kad ne znaš šta mu se dešava u glavi, da s vremenom "pukne", a to vrijeme je obično loše tempirano. Mada bolje prije svadbe, nego poslije svadbe, jel tako? Ali, ako kažeš da nije krio svoje emocije, nekako mi ta ideja pada u vodu.
Onda sam mislio da je možda našao drugu, pa nije znao nakon tog silnog vremena provedenog s tobom kako ti reći. Tko zna...možda i je.

"Zašto" je pitanje koje rijetko ima odgovor kad se radi o muškarcima.
Zašto me prevario - jer je imao priliku/jer mu nisi dovoljna/jer želi biti faca/jer, jer, jer....a može biti od svega po malo...
Vjerovala ili ne, muškarci su možda i kompliciraniji od vas žena, a ući u dubinu muškaraca je kao otvoriti Pandorinu kutiju - to se jednostavno ne radi, jer ne znaš do kuda to vodi.

Ako baš trebaš jednostavan odgovor evo ti ga: Otišao je, jer se boji. Boji se uspjeha, boji se konfrontacije, boji se sebe, boji se biti muško. I upravo je to glavni problem kod današnjih muškaraca, što misle da je biti muško nešto sasvim drugo... A što opet vi žene potencirate, jer takvi "frajeri" uvijek "pokupe" sve cure. No...to je za neku drugu priču.

Mogu ti samo reći da mi je žao što ti se ovo dešava, ali daj se više saberi i zaboravi na njega. Ti sama sebi trebaš biti najvažnija u životu i ono sa čime trebaš krenuti je da si središ život. Kad si središ svoj život i kada ga konačno sretneš više nećeš imati prezir u očima nego duboku žal, ali ne prema sebi nego prema njemu....a to će ga, vjeruj mi, boljeti više nego išta drugo. Ti ćeš već imati sređen život i bit će ti svejedno za njega. Njemu će tada tek početi ovo kroz što ti sada prolaziš.

Adam