Pošteno varanje!

Opet inspirirana nogometom i svjetskim prvenstvom, pitam se koliko smo zapravo pošteni! Mnoga pravila danas kao da i ne postoje. Ili ih ignoriramo ili ih svjesno kršimo. Opravdavamo se raznim izgovorima, situacijama i krivnjom drugih. Gdje je uopće granica nepoštenja?

Kako odrastamo, tako shvaćamo da su kompromisi često najbolje ili čak jedino rješenje. No jesu li kompromisi pošteni ako su od korsti samo nama i drugoj strani. Što kada tako druge umanjujemo i kažnjavamo?

Kažu da u ljubavi i ratu nema pravila. Što su uopće pravila kada kao da ih niti nema? Lopta je u našim pa u protivničkim rukama. Tko će pobijediti, tj. tko će izvući kraći kraj često možemo predvidjeti. Vjerojatno ni sami ne shvaćamo da radimo nešto loše, dok nam se to isto ne vrati.

Danas je sve nekakva igra. Svatko vodi svoju i ne mari za druge. Ne osvrće se i jedino tako može nešto i dobiti. Svaka čast nesebičnosti i poštenju, ali danas je malo toga ostalo. Trebamo li se povoditi za tim i preživljavati poput ostalih ili trebamo igrati novu igru? Igre su bez granica i rijetko imaju kraja.

Kopiranje, varanje, krađa i urote. Rekla bih da su to najnoviji korišteni pojmovi. Jedni drugima okrećemo leđa da bismo sebi stvorili bolje. Ne marimo više toliko za istinom i iskrenošću jer ni oni ne mare za nas. I kako sada znati što je previše?

Možemo se truditi biti bolji jer jedino tako ćemo se bolje osjećati. A kada i to prestane, onda se okrećemo dogovorima i pregovorima. Pomažemo drugima jedino ako to pomaže i nama. Svijet nam postaje ista ona lopta na terenu za koju znamo da neće ući u gol jer bi to ugrozilo i nas.

Zar je to onda varanje ili samo spoznaja da nam je to prolaz za dalje? Počnemo li se navikavati na takav način komunikacije i preživljavanja, mogli bismo stvarno zaboraviti na sve ono suprotno tome. Što nas danas pokreće? Novac, slava, moć i varanje. Pošteno varanje – rekli bismo.

 

Dora Rakić