Sve je moguće

Kad sam imala deset godina, željela sam postati plesačica. Koristila sam svaki slobodan trenutak da uhvatim ritam i pokrenem tijelo, s nekom kvalitetnom glazbom u pozadini. Plesala sam u plesnom klubu, uživala koristeći svoj urođeni talent i nisam marila što nemam slobodnog vremena za gledanje televizije i druženje s vršnjacima.

A onda je došao pubertet. Sve moje aktivnosti, a s njima i ples, pale su u vodu i glavna preokupacija postao mi je suprotni spol, kvartovski kafić i vješto izbjegavanje nastave na  najkreativnije moguće načine.

Nekoliko godina kasnije, bilo mi je žao. Upisala sam gimnaziju, učila i pripremala se za fakultet, koristeći svoj plesni talent samo u klubovima ili pred ogledalom u svojoj kupaonici. „Imam osamnaest godina, sada više ne mogu postati profesionalka.“ ,razmišljala sam, a moji su roditelji to razmišljanje podržavali. Kao i moj naum da završim fakultet, pronađem posao i skrasim se.

Vremena se mijenjaju
Jedina stvar na ovom svijetu koja je konstantna jest upravo promjena. Mijenjaju se godišnja doba, društveni sistemi, politički vođe, a mijenjamo se i mi sami. I to ne samo mi kao individue, nego način čovjekova razmišljanja općenito, kao i način na koji čovjek gleda život.

Nekad se smatralo uspjehom pronaći posao koji je stalan, koji pruža koliko-toliko dobru plaću, slobodne vikende i koji, po mogućnosti, traje do mirovine. Tako ste i vi sami, ili makar vaši roditelji, sigurno bili sretni kada ste do takvog zaposlenja došli i, vjerujem, mnogi su ostali u istoj kompaniji ili službi sve do dobne granice propisane zakonom.

Isto načelo sigurnost prije svega primjenjivalo se i na obiteljske odnose, bračnog druga, mjesto stanovanja i ostale segmente života. I to je funkcioniralo. Nekad.

Da se vratimo na početak priče: danas se plesom bavim profesionalno. Bavim se njime nešto drugačije nego sam zamišljala kao desetogodišnjakinja, ali zadovoljstvo tom činjenicom nije umanjeno.

Pri ostvarenju svoga sna naišla sam na mnogobrojne otpore. Najveći je bio otpor mojih roditelja.

Činite li isto svojoj djeci?
Ponekad one najvažnije lekcije u životu roditelji nauče od svoje djece, a ne obrnuto, kako bi bilo za očekivati. Jedna od tih lekcija svakako je hrabrost koja roditeljima često nedostaje kad su u pitanju njihova djeca.
Želeći im najbolje, često ne podržavaju njihove izbore koji vode u nesigurnost u strahu da će napraviti pogrešku. Sjetite se samo brojnih filmova u kojima djeca glazbenici žive u stalnom sukobu s roditeljima koji ne razumiju njihovu strast i želju za uspjehom?

Između roditelja i djece u takvim se slučajevima pojavljuje duboki jaz koji nastaje zbog nerazumijevanja. Roditelji u želji da njihovo dijete dobije od života samo najbolje, a da ih od svakog problema maksimalno zaštite, koče njegov razvitak u svijetu u kojem je sigurnost izgubila na cijeni.
Razlika je to generacija od kojih je jedna izrasla u sistemu u kojem je posao bio izvor sigurnosti i rijetko ga se mijenjalo, a druga je krenula stopama ljudi koji sigurnost ne drže važnom i potraga za srećom u svakom segmentu zauzima tron.

Moj život je film, a ja samo glumac
Kako biste promijenili stav koji zauzimate prema svojim najdražima, važno je da prvo promijeniti stav koji imate prema sebi samima.

Zamislite na trenutak vaš život kao film. Ima svoj početak, dijaloge, scene, glumce i još uvijek mu nedostaje kraj. Odvrtite dosad snimljeno i razmislite o vašoj ulozi u filmu. Jeste li vi scenarist, redatelj, glumac ili samo statist?

Logično i prirodno jest da ste glavni glumac. Pa ipak baš glavni glumac prolazi kroz sve situacije i nastavlja dalje, priča se odvija s njim kao akterom, baš kao i vaš život s vama. I to je super, ali da bi život postao sve ono što može i treba biti, glumac istovremeno mora biti i scenarist. Nije li ipak u njemu najveća moć? On kreira priču koju glumac oživljava.

Rješenje? Budite jedno i drugo. I djecu naučite istome.