Učenja nikad dosta, no ipak smo sretni kada položimo zadnji ispit!

Svi govore da im je vrijeme na fakultetu bilo najljepše u životu, a izreka: ''od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba'' svima nam je poznata. No nekako, kada damo zadnji ispit na faksu, bilo da je to nakon 16, 18 ili 20 godina konstantnog polaženja neke ustanove u kojoj se nešto uči, ne možemo skinuti osmjeh sa lica!

Koliko god dugo mogli spavati svih tih godina fakultetskog obrazovanja, izlaziti van pod tjednom i ići deset puta dnevno na kave, mijenjali bi to za običan papir na kojem piše ''diploma''. Tom papiru težimo, a polaganjem zadnjeg ispita ta vrata nam se širom otvaraju i samo moramo kroz njih proći. Ponekad to nije samo, ponekad je tu dugotrajno natezanje, noćno smišljanje tekstova i opširno teoretiziranje. No na kraju ipak dobijemo tu diplomu s kojom možemo ponosno mahati ljudima pred nosom.

Ali sve to ne možemo si priuštiti ukoliko ne damo zadnji ispit. Toliko puta tokom života sjedimo pred nekim i koljena nam dršću, znoje nam se dlanovi, a mozak nam je sasvim prazan iako smo učili danima. Kada prvotni šok prođe, počinjemo vrtiti u glavi sve stranice, sve podcrtane naslove, a u želucu nam je grč. Ogroman grč. Dok pitanje prelazi profesorova usta -sledimo se. No onda nam najednom sine i znamo odgovor ili znamo bar približno, a ostatak improviziramo omatajući odgovor u šarene ovojnice srodnih poglavlja. Zanimljivo je da nikad ne znamo koliko ćemo dobiti. Možemo znati sve i dobiti dva. Možemo ne znati ništa osim jedne činjenice koju je profesor isčupao iz nas pa dobiti tri. To je uvijek lutrija, a naš svaki ispit kockanje. Vjerojatno je zato i uključeno toliko adrenalina. I uvijek poslije smo začuđeni.

''Ne vjerujem, dobila sam 3'' izgovaramo u različitim intonacijama. Nekada je to sa veseljem jer smo očekivale pad, a drugi put razočarenje jer smo učile mjesecima i onaj dečko iza nije imao pojma, a dobio je isto toliko! No kada prođe razmišljanje u afektu – presretne smo jer je taj ispit iza nas. I tako jedan po jedan, dođemo do kraja, a osmjeh na licu razvuče nam se od uha do uha!

Lana Hudina