Vrućina + promet = slom živaca

I tako danas, sasvim nevino izađem iz haustora kada me zapuhne val nesnosne vrućine koji me na tren omami. Nekako doteturam do auta koji, naravno, stoji na suncu i sjednem na kipući sitz. Eto, veselje može poćeti.

Iako prazan grad sve neiskusne prolaznike zavara idiličnom tišinom, praznim parkingom i ulicama, mene niti danas nije uspio dobiti na štos. Znam da će se, čim upalim motor, stvorit barem pet živčanih vozača koji jedino što znaju o vožnji je trubiti. Sve drugo im baš i ne ide od ruke. No trubu su apsolvirali već na prvom satu autoškole. Znam što možda mislite, tipično žensko razmišljanje: jadna cura ne zna voziti pa krivi sve druge dok stvara zastoj posred zelenog vala. No to baš i nije tako. Ne kažem da sam fenomenalan vozač u rangu Colina McRae, no kroz petogodišnje iskustvo postala sam sasvim solidni upravljač motornog vozila. Ne morate me se bojati ukoliko me vidite za volanom, ne morate se skrivati niti me preticati – ne stvaram apsolutno nikakvu štetu.

Stvarno su Oni drugi krivi za moje psovke izrečene unutar četiri vrata. Jedina nesreća koju sam u svom višegodišnjem stažu imala bila je kada se vozač Fedexa zabio u mene svojim ogromnim mercedes kombijem. Ja vozim twinga. Pitate se tko je imao više štete? Hm..da... No on je bio kriv - pisanje smsa i prolazak kroz crveno punom brzinom, vjerujem da nisu u njegovom opisu radnog mjesta! Sva sreća bio je simpatičan, mlad i dalmatinac ;) A ja simpatična, mlada i purgerica tako da smo se nekako dogovorili :)

Sve u svemu, ni danas nisam živčana sjela u auto. No sat vremena kasnije izašla sam zajapurena i mrzila cijeli svijet. Što zbog ranije spomenute nesnosne vrućine,  što zbog gospode koja se ubacuje bez žmigavca i uzima prednost, gospode koja trubi sve u šesnaest bez razloga i gospode koja je toliko uljudna da ukoliko mora sekundu pričekati nečije uparkiravanje počinje vikati kroz prozor: ''Di si ti položio vožnju, p***a ti m***a''. I sve lijepo što ide s tim. I umjesto da dignem prozor, upalim muziku i čagam u autu, mene to toliko izbaci iz takta da bi najradije izašla van i otišla gospodinu iza (ili ispred, ovisno o situaciji) i rekla mu sve i svašta. Ali nikada to ne napravim. Zacrvenim se, lupam po volanu i psujem sama sebi. I svom nedužnom dečku ukoliko je pored mene. Tješi me jedino što sam ipak barem malo bolja od njih!

 

Lana Hudina