Zapadnjački size zero

Nedavno proveden vikend u društvu ljudi iz svih krajeva svijeta, a ponajviše onih iz Amerike i Velike Britanije otvorilo mi je oči na jednoj novoj razini. Zapitala sam se što ti ljudi zapravo i uopće jedu?

Dijetni sokovi, siromašni vegetarijanski meni, salate i nevjerojatna težnja da se sve u njihovom životu svede na veličinu nula, osim njihovog bankovnog računa, naravno...

Zaista ugodno druženje svakih pola sata prekinulo bi se zbog komešanja s konobarima. Zapitala sam se znaju li ti ljudi uopće svoj posao? Zar je tako teško poslužiti goste? Nije mi trebalo dugo da shvatim kako je glavni problem u već unaprijed rezerviranim menijima, jer prijatelji za mojim stolom imaju poseban način ishrane. Meat, fish or vegeterian?

Nakon čaše, dvije vina više, poneki su i zaboravili da su vegetarijanci, drugi su objeručke prihvatili ribu na svom tanjuru, a oni koji su zakleti mesožderi, u nedostatku hrane, morali su pojesti splet nekoliko vlakana trave prelivenih nekim nekalorijskim dresingom.

Bezkofeinska kava, Coca Cola Zero, brojenje kalorija na tanjurima... Upitala sam ih zašto je tome tako? Kada su i sami počeli razmišljati shvatili su da nisu primjetili kako zapravo samo kompliciraju nama opuštenim Balkancima. Strogi režim prehrane koji drže, samo je jedan od načina kontrole u njihovom životu. Poslovno su jako uspješni, time više izraženi oku javnosti i jako je važno na čemu grade svoj imidž.

U današnjem svijetu vitko tijelo i preplanula put zajedno s bijelm zubima zaista su stereoptipi moći i uspjeha. Lako je primjetiti kako se porastom slave, lik pojedinih osoba mijenja, kod žena se smanjuje prema veličini nula, a kod muškaraca raste mišićna masa.

Sjećam se susreta s jednom skupinom vrlo dragih i karizmatičnih mladih ljudi iz Japana koji su poželjeli posjesti nešto domaće, iz naših krajeva i pritom uživati. Štrukle i ćevapi, to je prava hrana, složili smo se njihov vodič i ja. Vjerujte, nisu pitali za kalorije i kontrolirano porijeklo uzgoja mesa. Samo su veselo pljesnuli rukama, nasmijali se, kimnuli glavama i pitali kada krećemo?

Čitala sam nedavno o upitu jedne poznate svjetske kolumnistice Amy Winehouse: „Koja je tajna vašeg uspjeha?“ Amy je u svom stilu, ali potpuno iskreno i iz srca odgovorila: „Ne radi se samo o mojoj glazbi. Imala sam isti glas i kada sam bila deblja, a popularna sam sam samo zato sam sam ovako j****o mršava.“

Ako su deblji ljudi veseliji, zašto su onda mršaviji uspješniji? Od kuda potječu ti stereotipi, teško je danas razlučiti. Nekada je niska ugojena žena bijelog tena bila pojam ljepote, danas je to visoka mršavica preplanuloga tena. Krajnosti kojih se dotiče cijela priča ne treba spominjati jer su ih puni tabloidi, znanstveni časopisi i istraživanja. Ekstremne dijete i još ekstremniji izgled nakon njih, nisu refleksija stvarnosti već iluzije i mita o što sitnijem ženskom tijelu.

Na nama je da odaberemo hoćemo li biti pomodni i bolesni ili zdravi i lijepi. Ako se mene pita, vježbanje i znojenje puno mi je draže od izgladnjivanja. Na poslijetku,  izbalansiranu dijetu čini  po jedan kolač u svakoj ruci!!!

Doris Moslavac