Živjeti u SAFE MODU

“Strah je neugodna emocija, najčešće izazvana sviješću o nekoj opasnosti. Ima više stupnjeva straha, od užasa koji je praćen općom zakočenošću prilagodbenih reakcija, preko paničnog straha obilježenog motoričkom uzbuđenošću i znatnim smanjenjem svjesne kontrole, do tjeskobnog straha kad je uzbuđenost povezana s koncetriranim očekivanjem opasnosti.” Ovo je definicija straha koju je ponudila Opća enciklopedija, a koja odgovara na pitanje što je strah.

Odgovor na to pitanje može se činiti prilično jednostavnim, ali on to zapravo nije. Strah je nešto na što bismo mogli reagirati na tri načina: bijegom, suočavanjem ili potpunom paralizom. Strah je mali čovječuljak koji stanuje u našoj podsvijesti, a rodile su ga zajedno sve naše preživljene traume, usađene vrijednosti i naslijeđeni stavovi.

Pri tom naravno ne mislim na onaj strah koji bi vas uhvatio kada biste se našli licem u lice sa serijskim ubojicom ili velikim i ljutim medvjedom, mislim na onaj svakodnevni strah koji nas obuzima kad se susretnemo s nečim novim i nepoznatim ili kad je ono što smatramo sigurnošću narušeno. Baš u takvim trenucim nalazimo se pred odlukom o našoj reakciji – hoćemo li se boriti ili ćemo pobjeći?

Mali strah, s tendencijom da postane velik
Mali čovječuljak u nama, zvani Strah, navija za bijeg i, svaki put kad mi zbrišemo, on malo naraste i postane glasniji, pa ga slijedeći put kad se nađemo pred nekom preprekom, čujemo još malo bolje. On je onaj čuvar na vratima koje vode iz zone ugode u takozvanu „stretch“ zonu u kojoj nam prestaje biti ugodno i postaje izazovno.
 
Postoje  neki ljudi kojima je zona ugode dosadno mjesto i koji uživaju u toj izazovnoj zoni. Sigurno ih i vi poznajete, to su oni koji spremno prihvaćaju svaku nesigurnost u svom životu i ponekad se čini da im sve ide uod ruke i sigurno su rođeni pod sretnom zvijezdom ili u sekundi kad su se planete savršeno poklopile pa za njih ne postoje problemi.

A prava istina je da su prihvatili strah u svom životu kao prozor u neki bolji svijet i umjesto da gledaju kroz zamućeno staklo, oni su ga otvorili i – skočili.

Upravo sam jučer vodila zanimljiv razgovor o strahu i pogledu na život koji je obilježen strahom pa čak i kad mi toga nismo svjesni. Dakle, taj mali Strah, s tendecijom da postane velik, zapravo nismo mi sami već sve ono što su nam rekli dok smo odrastali. Naši roditelji, u želji da nas zaštite, upozoravali su nas na životne nedaće i prijetnje, uvijek na prvo mjesto stavljajući sigurnost. I sve je dobro kad nas taj glasić spriječi da izazovemo prometnu nesreću prolaskom kroz crveno svijetlo, problem nastaje kad nas spriječi da postanemo sve ono što možemo postati.

Život po PS-u
Iako se za ovu tematiku primjeri vrlo lako mogu naći u svakom segmentu života, možda najbolja skica za prikaz jest karijera. Jesu li nas krivo učili da su materijalna sigurnost i „stalan posao“ neki od najvažnijih ciljeva? I ako je to točno, što danas ta sigurnost znači, u razdoblju kada više ništa nije sigurno, pa čak ni šljaka u državnoj upravi? Ne nalazi li se želja za sigurnošću na suprotnoj strani uspjeha i ispunjenosti?

Možda sam ja najbolji primjer. Život po PS-u: škola, faks, posao. Poso, kuća, birtija. Ne potpuno zadovoljna, ali sigurna: plaća svakog prvog u mjesecu, kredit za auto, veliki planovi za budućnost. I dva glasa. Jedan koji kaže: „super ti je tu, sigurna si, imaš sve“, i drugi koji šapće: „ej, kaj je to to? Auto, robica, poluzadovoljstvo? Ma ne...“
Mene kopkao onaj drugi glasić, iako je moja okolina uglavno podržavala sigurnost, i ja sam odlučila skočiti. Kroz prozor koji je bio tako visoko da nisam ni vidjela kamo skačem. I tako je diplomirana novinarka, s PR karijerom u razvitku, otišla plesati na šipci. I kako sam danas? Nesigurna, ali sretna. Svaki je dan novi izazov, a svake sekunde gledam u oči mogućnosti da budem još sretnija. I još. I još.

No risk, no game
Kad se računalo bori s nekom nepravilnošću, uključuje se safe mode. Imate li Windows operativni sustav, to bi značilo da se operativni sustav ne može normalno učitati. Windowsi pokrenuti u safe modeu koriste samo osnovne dijelove operativnog sustava neophodne za njegovo funkcioniranje. Ne riskira se ništa.

Isto je sa životom u safe mode-u. Ne riskira se ništa, ali rade samo najosnovniji dijelovi. Nisu li mnogi veliki ljudi govorili kako treba biti hrabar. Klišeji?