Život u strci – želja za mirom

Dok jurimo iz kreveta na posao, peremo zube i navlačimo hlače, telefonske razgovore obavljamo na wc-u i izlećemo iz kuće, još uvijek stignemo pomisliti – ajme, da mi je barem ostati u krevetu još malo duže. Popiti kavu na miru i uživati u Njegovom zagrljaju cijeli dan.

Želimo karijeru i novac, no još ima nas koji želimo ljubav i obitelj. Koji želimo toplinu doma, dlakavog prijatelja i Njega koji će nam uljepšati svaki dan. I to bi nas usrećilo više od bilokakvog posla u Londonu ili prestižnih priznanja u struci. Ta ljubav koja bi svaki dan isponova bila tu za nas, ono je o čemu u biti sanjaju sve curice koje zamišljaju bijele vjenčanice i veo preko lica.

Hvatam se kako zastajem pored salona vjenčanica i sva ta čipka i til u meni ponovno bude tu djevojčicu, puno jače nego prije. Da li zbog godina, zbog brzine ili zbog jednostavne čovjekove prirode javlja se želja da imamo to nešto što nas dočekuje svaki dan doma. Naravno, ima onih koji to ne žele. Ima pojedinaca, možda i veći dio njih, koji idu samo za novcem i za poslom, koje zadovoljava i ispunjava osjećaj uspjeha te ih čini sretnima. Oni nemaju vremena za nas ostale niti žele svoje vrijeme trošiti na gluposti tipa druženje i ljubav, već odvajaju nešto malo što nam daju, a ostalo je rezervirano za karijeru. I misle da će im to biti dovoljno, da će stvoriti život na kojemu će im svi zaviditi te da će biti sve sretniji kako vrijeme prolazi.

No dešava se sasvim suprotno. Kako stare sve više ljudi ih napušta jer nitko ne želi davati u nedogled, a ne dobivati ništa zauzvrat. I na kraju ostanu sami sa uspjehom, nagradama, priznanjima ili novcima. Sasvim sami sa hrpom, u suštini, beznačajnih stvari. Dok hodaju gradom, oni su one osobe koje sa prijezirom gledaju bake sa unucima, mame sa kolicima, zaljubljene starce koji šeću držeći se za ruke ili tek vjenčanje parove koji još lebde na oblacima. A tada je već kasno. Nema premotavanja na nazad, nema vraćanja u mladost.

Najžalosnije je što kada to čuju na vrijeme ne vjeruju, ne zanima ih, čak ne žele niti poslušati. Očito moraju svoj život proći na svoj način. Mogu samo reći da mi je drago da nisam jedna od njih i da ima ljudi koji još uvijek vide što je smisao svega. :)

 

Lana Hudina